Govornica Vojvođanskog kluba

Izbeglištvo je aktuelno i danas, dve decenije nakon raspada Jugoslavije   Zašto vec dve decenije drzava Srbija ima izbeglice?   Izbeglistvo je „krupno“ drzavno pitanje ili bi bar tako trebalo da bude!? Zvanično traje od 1991.g. Iako je poznat , godinu/dve pre pocetka oružanih sukoba na teritoriji bivše nam zemlje,da je vec pocelo tiho iseljavanje […]

Izbeglištvo je aktuelno i danas, dve decenije nakon raspada Jugoslavije

 

Zašto vec dve decenije drzava Srbija ima izbeglice?

 

Izbeglistvo je „krupno“ drzavno pitanje ili bi bar tako trebalo da bude!? Zvanično traje od 1991.g. Iako je poznat , godinu/dve pre pocetka oružanih sukoba na teritoriji bivše nam zemlje,da je vec pocelo tiho iseljavanje ,odnosno napustanje gradova Hrvatske i preseljenje uglavnom u Srbiju.Bile su to porodice koje su razumele direktne i indirektne pretnje dojučerašnjih komsija i koje su htele sebi da priznaju sta ce biti sa nesalomivom poluvekovnom tvorevinom „kulom od karata“ , zvanom JNA .

 

Od tada, izbeglištvo ,traje i traje….država Srbija ima mnogo važnija posla od brige prema pripadnicima svoga naroda koji su kao zrtve rata ,posledica ili jos gore cilj,sasvim svejedno,dosle da nadju zastitu unutar njenih granica. Do te mere se ovo pitanje ignoriše da se čak ni deklarativn , političke elite sa predznakom narodne, narodnjačke, iskreno se ne zalažu.

 

Štaviše, Vlada je konačno rešila, a Parlament izglasao, te je na snagu posle 1992.g. stupio izmenjen i dopunjen Zakon o izbeglicama.

 

Otpočinjemo nešto, što se u regionu uveliko privodi kraju. U ratovima na YU prostoru, pomereno je oko 4 miliona ljudi. Globalno, po broju lica koja su ostali bez krova nad glavom naša zemlja i dalje prednjači u Evropi i tretira se kao jedna od “pet svetskih situacija”, svrstana sa Tanzanijom, Sudanom, Pakistanom, Bangladešom. Dakle, među pet vrlo teških slučajeva produženog izbeglištva. nalazimo se u «lepom, zavidnom» društvu. Manipulacija najvećom srpskom sirotinjom traje. Država nerešava problem (odnosno njen Komesarijat za izbeglice) i ceo teret je na lokalnoj samoupravi. U celoj priči najgore je prošla lokalna samouprava – vojvođanska! Ukupan broj na teritoriji Pokrajine se povecavao..42%,48% ,52% …Danas ima 86 000 zvanicno registrovanih, 47ooo u Pokrajini….Odnos u drzavi, a tako i pokrajini je 70% iz RH i 30% BiH. Raseljenih sa Kosova je 211000 dok je u Pokrajini 5% od tog broja.

 

Od 1991. godine kao društvo, suočeni smo s činjenicom da je tz. rešavanje izbeglištva, vrlo brzo postao deo partijskog plena kojim su stranke raspolagale prema svojim procenjenim potrebama i sposobnostima njenih kadrova. Pred svake izbore deo te priče preuzimale su i druge partije, isključivo u funkciji političkog marketinga, slikali su se u posetama kolektivnim centrima, onaj najbliži prestonici, u Krnjači bio je najeksploatisaniji. Svaki novopostavljeni komesar kretao je od početka, kadrovi su se menjali, rad je bio netransparentan, šira koordinacija nije postojala, pregovarački kapaciteti su bili veoma skromni.Obavezna pratnja bili su nova privilegovana, uglavnom fasadna, udruženja, kao podrska Komesarijatu i potreba da se kroz njihova usta veliča rad i uspeh nadležnog. Odanost je Komesarijat znao da ceni i to kroz apanažu nagradjivao. Koliko je taj ozbiljan, složen državni problem sveden na bitan “partijski čin”, govori i podatak da je do smene jednog od komesara došlo 17. marta, baš u danima kada je Kosovo paljeno. Za našu Vladu, smena na čelu Komesarijata «gorela» je mnogo jače od Kosova.

 

Država Srbija i njen pridošli narod

 

Podsećam, da je sa prostora nekadašnje Jugoslavije, u Srbiji 1995/ 1996. godine našlo utočište više od pola miliona izbeglih i prognanih lica. Nadležnost rešenja ovog problema, po Zakonu o izbeglicama iz 1992. godine, pripala je Republičkom komesarijatu. Na taj način, država je odmah iskazala stav prema pridošlim licima i značaju problema. Formirala je vladino telo, nikako Ministarstvo kao u zemljama u regionu. Kroz vreme pokazalo se da na bilateralnim/trilateralnim, međunarodnim skupovima Komesarijat ima marginalizivanu ulogu, skriven ili pridodat formalno nekom Ministrastvu. Veoma jasno sve navedeno moglo se sagledati nedavno u Skupstini Srbije, priliko usvajanja Izmena i dopuna Zakona o izbeglicama, kada je zvaničan predlagač bilo Ministarstvo unutrašnjih poslova, dok je resorno nadlezan bio PUPS. Dakle, penzionerima partijski pripadaju izbeglice. Pokrajina Zakonom ima poverenika, ali je on 1995.g.ukinut, zatim 2006 revitaliziran, poverenik je potrošio sredstva, ali se učinak ne pamti. Potom u okviru Fonda postavljen novi poverenik, prošle godine je podneo ostavku….danas ponovo kaže da taj posao radi volonterski….?

 

Pored Zakona iz 1992.g. Imamo i strategiju iz 2002.g. kao jedan utopistički dokument koji se bazirao iskljucivo na LI i izgradnji, zidanju stambenih jedinica i obezbeđivanju radnog mesta….svi smo znali da je to daleko od realnosti pa se strategija retko i pominjala. Nedavno donetim Zakonom, koliko mogu da sagledam, biće samo izvršena vlasnička transformacija 3500 stambenih jedinica, tz. izbeglička naselja, od toga 1350 na teritoriji Vojvodine, sve ostalo predvidđeno Zakonom, uslovljeno je sredstvima.Ali nije ni definisano…šta ljudi da očekuju od lokalne integracije, a šta od repatrijacije.

 

Ovdašnjim opštinama pripao je i najveći teret samom činjenicom da polovina ukupne izbegličke populacije u zemlji živi u Ravnici. Život je ovaj proces nametnuo lokalnoj samoupravi. Dolaskom izbeglih i prognanih na teritoriju Vojvodine, mehaničkim prilivom, broj stanovnika uvećava se i za 15 %, što je od lokalne samouprave tražilo hitna rešenja. Napominjem da su opštine Stara Pazova, Inđija i Šid, na prvom popisu iz 1996.g. imale više izbeglog nego domicilnog stanovnistva. U prvoj fazi opština imenuje jednog ili više poverenika koji od Republičkog komesarijata primaju nesistematične, često kontradiktorne instrukcije. Veliki broj poverenika i danas obavalja pomenutu funkciju, bez naznake u kom pravcu proces ide i kada će se završiti. Lokalna samouprava bila je primorana, iako je zakon ne obavezuje, da zbrinjava, zapošljava, rešava stambena pitanja, školuje, zdravstveno osigurava, sahranjuje…kako bi novopridošlo stanovništvo na svojoj teritoriji funkcionalno organizovala. Sve to tražilo je ogroman finansijski napor. I danas se od lokalne samouprave traži da izdvajaju i infrastrukturno opremaju placeve za izbegličku gradnju iako se zna da je i veliki broj domicilnih stambeno ugrožen i nema načina da povoljno reši krov nad glavom, a nema ni alternativnu državu.

 

Izbeglice

 

U fazi pred rat i do “Oluje“, dolazile su uglavnom dobrostojeće izbeglice iz Hrvatske koje su se zapošljavale profesionalnim vezama: profesor, lekar, direktor tamo, isto i ovde…Policija se popunjava, vojska…,reč je o urbanom stanovnistvu. Zatim je usledio „zavicajni model“ zapošljavanja što je naročito vidljivo u opštinama čije je stanovništvo naseljeno potomcima kolonizacije posle Drugog svetskog rata. Mahom se zapošljavalo u državnoj upravi, opštini, javnim preduzećima., dobrostojećim firmama sa sigurnim mesečnim prihodima, danas srećemo i čitave porodice zaposlene u javnom sektoru i brojna lica sa ostvarenim otpremninama… U državnoj upravi rade lica bez državljanstva naše zemlje, sa ne retko sumnjivim diplomama…u manjoj meri, ali sve to sreće se i danas (pr.pokrajina, sekretarijat za lok.samoupravu, godinu dana bez priložene adekvatne diplome..) Poznato je da su sve to bila veštačka radna mesta…Ne mali broj lica u Pokrajini,a i šire dobija i društvene stanove, stanove solidarnosti, razna rešenja privremenog karaktera koja traju i danas. “Olujom“ naglo dolazi do velikog priliva ljudi, daleko siromašnijih…i tada se zapošljavanje spušta do šaltera, pijace i ulice, tj.dileri.

 

Danas, dve decenije posle kada je poznato da je BiH vratila privatnu imovinu i stanarska prava 99,9 % a da je u Hrvatskoj u velikoj meri vraćena privatna imovina i obnovljeno 146 000 kuca (oko 80 000 srpskih) ostala su nerešena stanarska prava i žalbe po drugom stepenu, a zaživelo je stambeno zbrinjavanje, postavlja se pitanje koga naša država zbrinjava. Praksa je pokazala da je veliki broj lica obnovio imovinu, stupio u posed i da nesmetano ostvaruje i ovde nekretninu. Reč je o neprincipijelnom ostvarivanju profita. Niko nije vratio nekretninu u kojoj je privremeno boravio, ako ne državi, ni svom sunarodniku (primer Slatina,prof. iz Sarajeva).Oko četvrtina stambenog fonda, nenamenski se koristi, a prema rečima prethodnog komesara „pravi je haos“, reč je o izbegličkim naseljima. Postoji veoma visok procenat izbeglih lica “šetači“ koji idu iz zemlje u zemlju i traže gde se šta deli. S obzirom da države neadekvatno sarađuju to je u velikoj meri moguće, jer dve decenije je uticalo da se ozbiljno izvrši smena generacija.

 

Udruženja

 

Ukupno 110 udruženja izbeglih ,prognanih, i raseljenih podeljenih u dva tabora, i još desetine nevladinih organizacija – bavi se njihovom problematikom. Problema mnogo, a onih koji se njima bave – neuporedivo više!

 

Statistički, na svakih 3.000 izbeglica dođe po nekoliko funkcionera. Umesto jedinstveno, imamo posvađane Koaliciju i Asocijaciju izbegličkih udruženja i u Pokrajini- Regionalni odbor za pomoć izbjeglicama, što je nešto sasvim treće. Ima privilegovanih koje Komesarijat gaji i one koje ignoriše.

 

Osnovna zamerka je što se nikada, u masi zloupotreba naročito individualnih u vezi sa stanovima nikada ni jedno udruzenje nije oglasilo niti osudilo takve postupke svojih sunarodnika,niti je ikada apelovalo na solidarnost…od udruzenja pojedini su napravili unosno zanimanje…i umesto bavljenja problemom organizuju zavicajne manifestacije, razna prela i „kamena s ramena“, što je poznato čija je to nadleznost u nasoj zemlji…nikako udruzenja!

 

Medjunarodne organizacije i nevladin sektor

 

U prvoj, poratnoj fazi veoma znacajna uloga bila je u radu medjunarodnih organizacija. Povezivale su porodice, sredđivali dokumenta, obavljali seobe…vremenom, odnosno danas one životare, neguju sebe. Udruženje je napomenulo, a ja podrzavam,da 90% sredstava danas odlazi na infrastrukturu organizacija, a samo deset na korisnike.Jasno je da je misija povratka dominantna, okosnica njihovog rada…danas je to pretvoreno u zidanje i iskljčivu lokalnu integraciju, što za mene licno znači, mirnodopsko iseljavanje ljudi i trajno napuštanje njihovog ognjišta uz blagoslov korumpiranih političara, najcešće iz izbeglickog korpusa. Parola iz devedesetih „svi Srbi u jednoj drzavi“ ostvaruje se i glasi “svi Srbi u jednoj sobi“!

 

Bitni detalji:

 

Sarajevska deklaracija-Srbija snosi ogromnu odgovornost, a pogotovo Komesarijat za izbeglice, koji nikad nije napravio mapu puta. Kao da je tražio razlog da ostali učesnici zaustave taj proces. U periodu, pred kraj mandata prošlog komesarijata, počelo se pričati da ta matrica postoji, ali da tajni dokument.?!

 

Imali smo ministarsku konferenciju i jednu strahovitu netransparentnost, gde predstavnicima izbeglica ne samo da nije dozvoljeno da budu prisutni kao posmatrači, nego je bila jedna jako, jako ljutita reakcija iz Ministarstva spoljnih poslova kada su se zatražile najelementarnije informacije o tom sastanku, odnosno na pitanje da li postoji mogućnost da se tu učestvuje kao posmatrač. . Predstavnici izbeglica i izbegličkih udruženja tu treba da su partneri. Mislim da u tom procesu vrlo je teško celishodno rešavati ovo pitanje, ako oni sami ne učestvuju.

 

Zadatak Republičkog komesarijata je, da kontinuirano ažurira i ukida izbeglički status jer je ta potreba, odnosno razlog zbog kojeg je postojao, davno prestala. Time bi se dobio realan broj u vezi sa postojećim problemom. Postojanjem socijalne karte tačno bi se znalo kome pomoć treba. Komesarijat hitno mora da obavi reviziju stambenih jedinica jer se ne mali broj nenamenski koristi, bolje reći – zloupotrebljava. Neophodno je apelovati ili obavezati da bivša izbegla lica izvrse povrat svoje imovine, ostvare penzije, konvalidacija staža…Ima duplih penzija, ima dečijeg dodatka…namerni podstanari i sl. Ne mali broj izbeglica uopšte ne potražuje svoju imovinu u zemlji porekla. Sve to doprinelo bi razrešenju procesa, ali i jasnom saznanju izbeglih lica, da njihovo opredeljenje za život u Srbiji ne znači privilegiju u nedogled, već spremnost da dele sudbinu njenih građana ravnopravno i u potpunosti, kao i priznanje da su siromašnu zemlju za dalji svoj zivot dobrovoljno, trajno odabrali.

 

Kamen spoticanja u neophodnim bilateralnim, regionalnim pregovorima predstavlja učesće ili jos drastičnije stavljanje na čelo svih državnih organa lica iz izbeglickog korpusa koja poseduju dva pasoša, dve države,dve lične karte, dva predsednika, dva glasacka mesta…po čemu oni zavredjuju dva glasa? Druga strana baš zeli te pregovarače, niti oni imaju objektiivan stav prema problemu…konflikt donet progonom, modifikovan, nastavlja da živi na veliku štetu razrešenju procesa i normalizacije odnosa. U poslednje vreme, uočava se veoma agresivan pristup u upravi na različitim nivoima, rešavanje izbeglickog problema…kompletan posao obavljaju izbeglice, domicilne su samo pare, gradjani, tj.zaposleni izbacuju se iz priče.

 

Svaka pojava raznih nekompetentnih lica, vređa izbeglice, umanjuje naše šanse kao države i šalje drugoj strani poruku o našoj nesposobnosti. Zaboravljeno mora biti i “partijsko muvanje” koje je dovelo, da problem imamo i danas. Nažalost, problem je začet u sferi politike i u sferi politike će morati i da se reši.

 

Novi Sad, 28.06.2010.g