IZJAVA: ČETVRTA VOJVOĐANSKA KONVENCIJA - ODJECI I IZAZOVI

ČETVRTA VOJVOĐANSKA KONVENCIJA – ODJECI I IZAZOVI   Organizatori i sazivači Četvrte vojvođanske konvencije visoko ocenjuju neposredne političke rezultate toga respektabilnog političkog skupa: usvojena je dugoročna strategija borbe izvorno vojvođanskih demokratskih snaga za ustavno bolje ustrojenu zajedničku državu Srbiju i za bolji, dostojanstven i ravnopravan, ustavni položaj Vojvodine u njoj. Konvencija je našoj i međunarodnoj […]

ČETVRTA VOJVOĐANSKA KONVENCIJA – ODJECI I IZAZOVI

 

Organizatori i sazivači Četvrte vojvođanske konvencije visoko ocenjuju neposredne političke rezultate toga respektabilnog političkog skupa: usvojena je dugoročna strategija borbe izvorno vojvođanskih demokratskih snaga za ustavno bolje ustrojenu zajedničku državu Srbiju i za bolji, dostojanstven i ravnopravan, ustavni položaj Vojvodine u njoj. Konvencija je našoj i međunarodnoj javnosti snažno skrenula pažnju na to da se ta dva pitanja – krucijalna za trajnu konsolidaciju zemlje – ne mogu više “gurati pod tepih“.

 

Ona je sve aktere na izborno grozničavoj političkoj sceni Srbije prinudila da se prema njima, a posebno prema vojvođanskom pitanju, moraju i u svojim izbornim programima jasno odrediti i time dugoročnije obavezati prema građanima i narodima Vojvodine.

 

Sem toga, Konvencija je učinila suštinski i istorijski značajan pomak u strategiji izvorno vojvođanskih demokratskih snaga od autonomizma ka federalizmu, kao ustavno najprikladnijem načelu za osiguranje dugoročno ravnopravnog i dostojanstvenog ustavnog položaja Vojvodine u Srbiji kao zajedničkoj i složenoj državi.

 

To je, naravno, razjarilo još uvek, nažalost, vrlo grlate, pa i moćne delove srpske nacionalne elite, koji su i danas zarobljenici memorandumske i centralističko – unitarističke svesti, i ponukalo njihovu jurišničku političku turbo desnicu, da na Konvenciju javno ospu drvlje i kamenje. Služeći se metodama, a i „argumentima“ iz najcrnjeg arsenala propale miloševićevske politike, oni besomučno satanizuju sazivače i protagoniste Konvencije, imputirajući im “izdaju, separatizam i secesionizam”, optužujući ih – poput dr. V.Koštunice – ni manje, ni više nego za slugeranjstvo Evropskoj uniji, preteći im javno – poput Koštuničine novopečene izborne vojvođanske perjanice,“najvojvođanina“ i „najintelektualca“ S. Kovačevića – primenom zakona lapota i proglašavajući nadmeno i drsko sve učesnike toga skupa vojvođanskih uglednika za” i za bezkarakternost i bezkičmenjaštvo“, zastrašujući ih lustracijama, hapšenjima i fizičkom likvidacijom. Vojvodini i njenim građanima i narodima ponovo prete ukidanjem čak i ove fasadne i prividne autonomije, poput ultrtradesničarskih “Dveri“ ili odumirućih radikala.

 

Ali, od te, do fašistoidnosti nazadnjačke barbarogenijske bratije učesnici Konvencije su upravo to i očekivali. Jer, da takvih nije – Srbija ne bi ni bila u istorijskom kalu iz koga neuspešno od 2000. godine pokušava da iziđe, a Vojvodina ne bi ni bila srozana na njen decenijama raubovani ratni plen i unutrašnju koloniju.

 

Značajnije je što je Konvencija bacila i jasno javno svetlo na one, od ovih bukača daleko perfidnije i opasnije političke upravljače državom i našim sudbinama, koji su – naročito posle atentata na Zorana Đinđića – najodgovorniji za donošenje aktuelnog ustava i za novu ustavnu i stvarnu degradaciju Vojvodine. Žutoliki politički prvaci Pokrajine i njihovi regionalni vazali- uključujući tu i one celomudrene panonske analitičare i retke regionalne NVO- koji “ u ime realnosti” dosledno zagovaraju status kvo, jer servisiraju režim koji ih politički i medijski protežira i izdašno našim novcima finansira njihove aktivnosi, požurili su da i ovog puta javno degradiraju poruke i stavove konvencije. Oni plitkoumno opužuju konvenciju-kao nesumnjivo jedini u poslednje vreme strateški orijentisan skup u zemlji, samo zato što je održan u jeku izbora-za “neverovatni izborni marketing“, imputiraju minornost izbornih šansi zagovornika Deklaracije, pokušavajući da dramatizacijom razlika ispoljenih u raspravi na Konvenciji javno stvore utisak o koncepcijskom raskolu njenih sazivača i učesnika oko njenih suštinskih poruka, prikazujući manjinske stranke – sazivače kao beznačajne („manje“) stranke i vršeći pritisak na neke od njih da se na Konvenciji ne pojave. Uočljivo je da se – govoreći umestio i u ime neprikosnovenog lidera lidera vladajuće koalicije Bprisa Tadića, za čiju se sizerensku “blagonaklonost” poslednjh godina otima – na sam čin održavanja i na stavove Konvencije najoštrije i najkontroverznije oborio lider LSV Nenad Čanak i njegovi najpouzdaniji doglavnici: političkoj javnosti i građanima Vojvodine sada je konačno belodano jasno da je taj, nekada najistaknutiji,a kratko vreme i iskreni borac za interese građana i naroda,kaoi za povraćaj uzurpiranih prava Vojvodine, postao jedan od glavnih „žarača“ kojim – za dobru napojnicu partiokratskih vrhova centralističke Srbije, iz para koje oni sistematski pljačkaju iz Pokrajine – on politički pokušava da upravlja obespravljenom Vojvodinom,držeći je u stegama centralizma perfidnije i uspešnije nego što bi to činili i čine oni sami.

 

Očito da ni vojvođanski (ovog puta – konvencijski) politički „sneg ne veje da pomori svet, već da svaka zverka pokaže svoj trag“.

 

Ali, svi ti, i nebrojeni drugi, drugačiji i povoljniji odjeci Konvencije, i u zemlji, i u njenom evropskom okruženju, pokazuju – kao nikada do sada – da je konvencija već postila ono što je bitno : glas Vojvodine koja odlučno ne pristaje na ovaj ustavni položaj čuo se toliko snažno i delotvorno da se više ne može ignorisati. Sve više je i građana i Vojvodine i Srbije,koji dobro razumeju da Konvencija ne zagovara ni secesiju, ni separatizam, jer niko u Vojvodini ne želi da raskida odnose sa Srbijom, nego da tražimo da ih demokratskim dogovorom uredimo tako da ceh trajnog jedinstva sa Srbijom Vojvodina ubuduće nikad više ne plaća zatiranjem svog regionalnog identiteta i vlastitom ekonomskom propašću.

 

Da takve poruke Konvencije nailaze i na ozbiljno prihvatanje i sve šire razumevanje, između ostalog, potvrđuju i stavovi grupe partija okupljenih oko koalicije “ Vojvo]anski preokret” , odlučna podrška stavovima Konvencije, koju elektronskim putem-jer drugačije ne smeju- masovno izražavaju građani ne samo Vojvodine, već i drugih delova Srbije i mnogi iz dijaspore , a pokazuje to i pristupanje novih nevladinih organizacija Konvenciji.

 

A to, na svoj način, dokazuje i naprasno obogaćivanje izbornih programa, kojim neke partije izrazito centralističke provenijencije nizom svakojakih novih obećanja pokušavaju da pridobiju glasače u Vojvodini, previđajući da su većina tih obećanja neostvariva dok je na snazi ustav koji su baš oni nametnuli Vojvodini. I od čijih promena beže kao đavo od krsta.

 

To nas ohrabruje da – čim izbori prođu – energično počnemo sa širokom promocijom stavova konvencije i svaranje ustavotvornog pokreareta u Vojvodini i Srbiji.

 

U Novom Sadu,17. aprila 2012.
Kopredsenici Odbora sazivača Četvrte vojvođanke konvencije
Živan Berisavljević
Đorđe Subotić