Četvrta vojvođanska konvencija
[nr]
Sumirajući povjesno iskustvo od 1918. godine do sada, i ocijenjujući da Vojvodina preko devet desetljeća plaća visoku cijenu zajedničkog života sa Srbijom i svog ustavnopravnog i stvarnog položaja, koja se ogleda u sputavanju razvoja, ekonomskom iskorištavanju, diskriminaciji i zapostavljanju Vojvodine, u niskoj kvaliteti državne uprave i visokoj korupciji, pogoršanim međunacionalnim odnosima, u zatiranju neporecivog političkog subjektiviteta i europskog identiteta Vojvodine, eroziji naslijeđenih kulturnih vrijednosti i materijalnih postignuća, devastaciji velikih sustava poput željeznice, hidrosustava, sustava lokalne samouprave…, i vidljivom sveopćem nazadovanju,
– smatrajući da je ta cijena neprihvatljiva ne samo sa stajališta interesa već i dostojanstva građana i građanki i brojnih naroda mnogonacionalne Vojvodine, te s obzirom da su se režimi smjenjivali a da su diskriminacija i iskorištavanje ostajali, te da se i nakon propasti sve tri Jugoslavije i Državne zajednice Srbije i Crne Gore i danas u Republici Srbiji nastavljaju,
– nikad ne zaboravljajući da nam je iskustvo pokazalo da je zaostajanja bilo najmanje a da je napretka bilo najviše, onda kada je Vojvodina imala najviše ustavnog prava upravljati sobom, da joj je Srbija 1988. godine oduzela ova stečena prava, nasilno i nelegalno i bez pokazane namjere da ih vrati,
– ubjeđeni da je prirodno, demokracijsko, nepotrošivo i neotuđivo pravo građana i naroda Vojvodine, kako da štite svoje interese i dostojanstvo, tako i da na ovom zemljopisno, povjesno, nacionalno i ekonomski osobenom i zaokruženom području upravljaju sobom i odlučuju o svojoj sudbini, i da je to u punom skladu s trajnim civilizacijskim vrijednostima kao i sa suvremenim tokovima demokracije i prosvećenosti,
– vjerujući u međusobnu upućenost Vojvodine i Srbije, ali i da je nametnuto zajedništvo i dominacija Srbije nad Vojvodinom dovela do drastičnog ekonomskog pada Vojvodine, koja je nekada spadala u najrazvijenije dijelove Jugoslavije, svedena na status unutarnje kolonije, izgubila je pozicije i unutar same Republike Srbije, kao njezin najrazvijeniji dio, što je apsolutno neprihvatljivo i ponižavajuće za Vojvodinu, a dugoročno štetno i za Srbiju, jer je neravnopravnost izvor trajne nestabilnosti, ne odustajući od cilja da se Vojvodina ekonomski i civilizacijski obnovi i vrati svom europskom naslijeđu, osuđujemo opstrukcije Srbije ulasku u Europsku uniju, u kojoj je Vojvodina davno trebala biti, trpeći ogromne štete zbog toga,
– uvjereni da je status autonomije Vojvodine devalviran i potrošen, da se nametnuti Ustav iz 2006. godine, koji u Vojvodini nije izglasovan, i u primjeni pretvorio u veliku prevaru; tako da je Vojvodini za pet godina isplaćeno svega oko 36 % Ustavom zajamčenih sredstava, a zakon o financiranju nadležnosti, bez kojeg autonomije nema, godinama nije donesen…,
– uvjereni kako se postojeći odnosi moraju korijenito mijenjati i da federalizam može biti demokracijsko rješenje, kao garant političkih prava Vojvodine i način suodlučivanja Vojvodine sa Srbijom u jednoj poštenijoj i učinkovitijoj državi,
– zalažemo se za postizanje novog povjesnog dogovora Srbije i Vojvodine sukladno Deklaraciji o osnovama demokracijskog ujedinjavanja Vojvodine i Srbije u Saveznu Republiku Srbiju, koju čine Republika Srbija i Republika Vojvodina, a koju je usvojila Četrvrta vojvođanska konvencija, jer se zajednička budućnost na novim temeljima može osigurati samo temeljem jednakosti i ravnopravnosti Srbije i Vojvodine i na principima federalizma i republikanizma.