POLITIČKE BORBE ZA  VOJVODINU KAO LIČNO ISKUSTVO

Reč Živna Berisavljevića na prvoj svečanoj govornici Vojvođanskog kluba,Politikološke asocijacije Vojvodine i PO Saveza antifašisata Vojvodine “Naši savremenici –akteri istorije“
Živan Berisavljević

Reč Živna Berisavljevića  na prvoj svečanoj govornici Vojvođanskog  kluba,Politikološke asocijacije Vojvodine i  PO Saveza antifašisata  Vojvodine “Naši  savremenici –akteri istorije“

Moram od srca da  zahvalim svima Vama,što  ste se-kvareći  početak vikenda-odazvali pozivu mojih ljubznih domaćina,koji su se „drznuli“ da  me podsete da sam ,evo  prevaljujući  osmdesetu , postao „gospodin koji je nepovratno zagazio u ono što  panonska,uvek  učtiva gospoda-umesto  pravim imenom“duboka starost“ -eufemistički nežno nazivaju „godinama dostojnim  poštovanja.“

I

Pa ipak,moram,iz  nekoliko ozbiljnih razloga, da organizatorima naše  današnje  svečane govornice  najsvesrdnije  zahvalim što  su baš mene udostojili da  budem prvi gost koji ima čast da promoviše ovaj, usuđujem se da kažem,izuzetno  zanačajan novouvedeni oblik njihovog solidarnog delovanja.Značajan pre svega zato što je solidaran, a i što  će,znam,   doprineti još uspešnijem  ostvarivanju uloge koju te tri,meni naročito bliske NVO  igraju na javnoj sceni naše Pokrajine. A  kažem“ meni  bliske“ zbog toga što  već  njihovo „trojstvo“ na osoben  način  jasno govori o profilu ličnosti  koja vam je danas sagovornik:jer, ja jesam politikolog, verovatno i najstariji  u našoj agilnoj  vojvođanskoj asocijaciji  ,a -kažu-i među prvima  koji su to zvanje  stekli diplomirajući u Jugoslaviji.Zna se i da pripadam najužoj grupi  osnivača  Saveza antifašista Srbije i Vojvodine.A što se Vojvođanskog kluba tiče,  poznato je da sam od samih njegovih  početaka   bio njegov revnosni  član ,ne samo vrlo aktivni,nego- već par godina,evo,  i počasni, što  smatram  priznanjem većim od  brojnih visokih odličja koja sam  tokom života sticao.  

Ovaj  novi oblik vašeg zajedničkog  delovanja važan  je i stoga što sam uveren da odlučne i teške borbe za  dostojanstven položaj i prosperitet  Vojvodine  u budućnosti  podrazumevaju daleko više rada na razumevanju   složenosti te borbe ne samo u  njenoj daljoj  prošlosti,nego  i radi poimanja svih  uzleta i posrtaja žestokih borbi oko Vojvodine vođenih u poslednjih pola veka.  Tim  više važan  što smatram da generacija, koja je politički  upravljala Vojvodinom do   famozne  „jogurt –revolucije,“  kojoj  i sam pripadam , snosi pred sadašnjim i  budućim naraštajima ne malu odgovornost što u razdoblju u kome je Vojvodina ostvarivala najviši stepen ustavne autonomiije,a to je i vreme njenog  najvećeg razvojnog  procavata u  istoriji,pa i procvata nauke i kulture u njoj,nisu napisane naučno seriozne sinteze i celovite monografije  posvećene političkoj istoriji Vojvodine,  njenoj  prirerdnoj  istoriiji , istoriji  kulture pojedinih naroda koji  demografski  Vojvodinu tvore i   istoriju civilizacije na ovim prostorima; kao i parciijalne istorije pojedinih  oblasti kulture, naučnog i duhovnog stvaralštva ostvarivanog  tokom njenog novovekovnog razvoja.

Kad ovo kažem ,naravno,ja ne samo da ne  podcenjujem one autore čija su obnarodovana dela posvećena upravo tim temama,kakvi su-među ostalima-i brojne knjige  mojih prijatelja Ranka Končara,Boška Krunića,Đorđa Stojšića,Mite Boarova  ,Tomislava Ketiga ili mlađih autora autora edicije naše politikološke  asocijacije,kao i niza drugih,i zahvalan sam im za ono dragoceno što jeste  urđeno.

I ,najzad,oblik delovanja  koji danas započinje ,značajan je i  zato što poslednjih godina daramatično brzo  odlaze sa javne, pa i životne scene oni pojedinci koji jesu –kako to naslov ove  govornice veli-“akteri istorije“ ili njeni naučno potvrđeni  istraživači.Pokušaji  od pre par godina  da sistematski rad na tome organizuje reinkarnirana VANU   onemogućavan je njenim bezobzirnim,  grlatim i  postojanim poricanjenjem od srtane istih oniih srbocentralističkih snaga,  koje su tu Akademiju ukinule u punom razmahu  njenih delatnosti odmah posle „jogurt-revolucije .

Na  moje  veliko žaljenje, o tu se nasušnu potrebu oglušila i vojvđanska  televizija,  grubo prekinuvši -iz razloga koje znaju samo njeni prvi postdosovski  upravljači-već započeti rad na podužem serijalu koji je osmislio , u saradnji sa nas nekoliko,moj i naš  agilni  drug  i saborac ,nedavno prerano preminuli prof.  dr.Ranko Končar, a koji je trebalo da zadokumentuje kako je to i zašto  oborena  autonomija Vojvodine  i usled čega ni posle „pobede“ i obećanja  njihovog DOS-a ne prestaju besomučni nasrtaji na njeno  samosvojno političko i  reginalno biće.(Usput,sve do nedavno ,upravo  posle tog poteza tadašnjeg direktora RTV-inače pripadnika vojvođanske starnke  koja se poslednjih godina ubi od  grlatog  retoričkog zagovaranja“lustracije“  -na  toj je TV  sistematski   onemogućavano  mnogima od nas koji su u  tom zlosrećnom  serijalu  trebalo da svedoče, da se  u njenim emisijama uopšte pojavljujemo. Kao i  u vreme Vučelića,Kekovića i inih Slobinih gaulajtera. Od tada pa do savim  nedavno. Srećom, u meri u kojoj RTV poslednji par godina  ponovo izrasta u prepoznatljivo  vojvođansku i suštinski najozbiljnije vođenu  i uređivanu  televiziju  u nas, i to se u najnovije vreme  menja nabolje…

II

U ovoj kratkoj  adresi  ja ,naravno,  mogu izložiti samo fragmentarna vlastita  iskustva  i  neke  a  svedočio ili bio njihov neposredni učesnik , a ponekad i njihov uticajni   akter.  Dakle,ne ulazeći u niz  podrobnosti koje  bi omogućile bolje razumevanje tvrdnji  i  ocena koje ću izložiti,što moram ostaviti svojim budućim knjigama .

„If eny“-što bi „učevno“ rekli moj iSremci,kad baš nisu sigurni u ono što  obećavaju.

Ali,pre prelaska  na opisivanje   glavnih  perioda tih borbi   i mojih pogleda ili uloge u njima,verovatno  je uputno da kažem kako sam se  i na koji  način ja lično  “ sreo“ sa  politikom uopšte,pa  i obreo u borbama oko vojvođanskog pitanja, i  kako sam se  postupno našao u samom  njihovom epicentru.

Dva, za poimanje  te lične priče,važna ukazivanja:prvo, možete mi ili ne morate verovati,  ali  oni moji bliski drugovi i  prijatelji,nažalost sve malobrojniji ,koji me zanaju  od detinjstva,znaju i da –uprkos moje  izrazite sklonosti ka društvenom radu od, kako se to kaže, „malih nogu“ -ja  intimno  sve do ranih četrdesetih godina  nisam kao životno opredeljenje video politiku.Maštao sam ,kao večiti odlikaš,od  ranih  gimnazijskih dana , da ću uspeti  prvo da dipplomiram  pravo i  potom da doktoriram na čistoj  filozofiji , sanjajući o tome da ću se  životno, kao profesor univerzitet, baviti tim oblastima kao  naukama.
  Duga je priča ,najbliža onoj narodnoj“čovek  snuje…“ -zašto se to nije ostvarilo.

I,drugo ukazivanje:mene su , kao ličnost,  formirala  pre svega dva moja podjednako  značajna zavičaja:  rodni Srem, kao   zavičaj moga ratom i svim strahotama koje on  donosi obeleženog detinjstva ,gde smo živeli sve do moje desete godine i gde  sam, tokom rata ,naučio -kao i sva martinačka deca, da nas tamo  ubijaju,pokrštavaju i zaključavaju u miniranu crkvu i proganjaju zato što smo  Srbi i partizani; a brat i ja , dodatno, i da smo mi porodično  nešto što neki  zluradi odrasli  zovu“ komunisti“ ,jer kad  mi je grupa ustaša  hapslia  oca  u  zimu 1941god., jedan od njih je -razdvajući mene i mlađeg brata kundakom od  oca-doviknuo svojim a:“ Ma, daj da pobijemo ove komunističke štence…“
  A ubzo posle  oslobođenja sela, – maja 1946.- selimo se u Novi Sad ,moj drugi zavičaj i grad  s kojim ću,evo, sudbonosno biti i doživotno srođen.Voljeni grad   moga uzbudljivog  dečaštva i moje prebogate mladosti, moga mladalačkog  socijalnog i intelektualnog samopotvrđivanja i moje prvotne političke-kako bi se to  danas reklo-promocije.

A zahvaljujući njemu  -obilazeći  Vojvodinu uzduž i popreko-kao istaknuti omladinski aktivisat,kao  čelnik  prvog  vojvođanskog odreda  izviđača,odosno novoobnoljenog skautskog pokreta,kao aktivni „tribinaš“ i uspešni mladi fudbaler i  sportista-spoznao sam i  zavoleo i moj  treći i najširi  zavičaj i izrastao u  vojvođanina ,u onom Milisavčevom poimanju toga- „da mi je Vojvodina na srcu.“

Takav ,i tako sve do 23 godine  zavičajno predestiniran , ,sad već daleke  1958., upućen sam  u Beograd radi  završetka odmaklih  studija na  Pravnom i na rad  u rukovodstvu omladine Srbije .Taj moj  omladinsko –studentski Beograd,u koji sam poslat na par godina kao mladi,  „perspektivni“ vojvođanin, prihvatio me je mladalački srdačno i  otvorenog srca  .A ,sticajem oklnosti  života,postao je gradom u kome sam ostao više od dve decenije.Dakle- u kome sam  proživeo najvitalnije godine vlastitog  života .To je bez  sumnje grad moga   intelektualnog i  političkog stasavanja i samopotvrđivanja ,ali-i svojevrsno vučije  poprište svih  onih opasnih  političkih sudara i lomova  na koje je istorijsko vreme osudilo moju političku generaciju.A mene,kao i  desetak onih koji su u toj generaciji politički isprednjačili,i upadljivo više

III

U Beogradu sam se-budući sve vrme tretiran kao  Vojvođanin na radu u republici i Federaciji-  prvi put  susreo i sa  „vojvođanskim pitanjem“  sve učestalijim trvenjima  oko Vojvodine,   na način o kome sada ne mogu podrobnije .
  Uslovno  govoreći-sem same NOB, snažno i uspešno ostvarivane  na  teritoriji Vojvodine, koja je na  način rata   ubedjivo potvrdila  svoj, u prvoj Jugoslaviji poreknuti  osobeni politički subjektivitet i  prvi put   i snagom oružja izborila pravo na njeno  ustavno utemeljenje  – od  kraja  Drugog svetskog rata do  danas četiri su perioda u kojima su  vođene otsudne političke borbe za dostojanstven  položaj Vojodine kao ustavne autonomne pokrajine :

prvo,  period  rasprava oko položaja  Vojvodine u procesu konsolidacije avnojevske Jugoslavie(1944.-1946);          
  – drugo,  period oštre i dramatićne unutarpartijske konfrontacije oko  pokušaja ustavnog redefinisanja ustavnog  karaktera Republike  Srbije na pravcu  njene veće ustavne centralizacije  uoči  ustavnih reformi  1963 i prvih pokušaja  ukidanja  ustavne autonomije Pokrajine  Vojvodine;
  –treće, decenija borbe za koncipiranje, ostvarenje, odbranu i očuvanje najpunije ustavne autonomije Pokrajine u njenoj ukupnoj istoriji  ,inaugurisane   prvo  ustavnim amandmanima 1969. i  proglašenim  usatvnim reformama 1974.Taj se najblistaviji period u ukupnoj ustavnoj istoriji  Poktrajine ,nažalost,završiio populističko- centralističkim udarom na njene  osnove i njeno civilizacijsko biće (tzv,"jogurt-revolucijom“)1988.  i političkom okupacijomVojvodine ,koja traje  do danas.A ti su udari-važno je naglasiti- označili i    početak kraja avnojevske Jugoslavije i  bili, u krajnjoj liniji, prevashodno u funkciji njenog razbijanja; i, najzad,četvrto, period mučne  borbe  za vraćanje narodima i građanima Vojvodine stečenih i političkom  prisilom oduzetih ustavnih prava na autonomiju  ,za  reafirmaciju njenih prisilno  oduzetih prava 1988., protiv  potpunog  devastiranja njenih vlastitih resursa i zatiranja njenog političkog  subjektiviteta i regionalnog identiteta,koji traje punih 27 godina, od „jogurt  revolucije“ do danas.

Odmah da kažem da u dve prve bitne faze tih  borbi ja- po logici svojih j mladih godina,ili- u drugom slučaju- svoje političke  pozicije u vreme kad su se one zbivale- nisam  učestvovao .  
  a)Ipak,   smatram da je, s obzirom na  polemike koje se sve učestalije   unutar pre svega autonomističkih sanaga vode  oko toga da li je Vojvodina trebalo da ulazi u avnojevsku Jugosalaviju  direktno,kao jugoslovenska federalna jedinica  ili kao autonomna pokrajina u sastavu federalne Republike Srbije ,svi moji  uvidi i saznanja upućuju na neupitan zaključak da  bez pristanka Vojvodine da  bude autonomna pokrajiana u sastavu federalne  Srbije ne bi  bilo moguće konstituisati  avnojevsku Jugoslviju i da bi se na prostorima prve Jugoslavije NOB produžio  u   građanski rat,tim pogubniji i  pogibeljniji što bi u njemu  po samoj  logici stvari bili u  punj meri i vojno,  a ne samo politički angažovani  i  tek stvoreni novi vojni blokovi.Mnogo je  razloga koji ukazuju da bi upravo  takav  razvoj,  suprotan ciljevima NOP i partije  koja je taj pokret predvodila,  bio  neizbežan .Već sam negde rekao  da bih i sam, da sam tada bio na mestu Žaraka  Veselinova i drugih čelnika Vojvodine –suočen sa pitanjem kako se opredeliti između realne mogućnosti  da autonomnost Vojvodine  prvi put u njenoj istoriji bude garantovana  kako usatvom federativne Jugoslavij,tako i ustavom federalne Srbije i li da  odbijanjem  takvog statusa onemogućim  stvaranje  bilo kakve Jugoslavije   – ja lično bez dvoumljenja prihvatio  predlog PolitbiraoaCKSKJ i Tita kao jedino  moguće rešenje.Naravno ,sa osloncem i na nesumnjivu činjenicu da je  je državno jedinstvo sa Srbijom bilo vekovna  težnja velikog dela   tzv.prečanskog  serpstva, tim lakše  jer je tada već  bilo jasno da će ono u  posleratnoj Vojvodini    postati i relativno  većinsko stanovništvo.

b)Iz  razloga u koje do danas nisam pronikao, žestoki politički sukobi oko Vojvodine uoči  donošenja ustava 1963.  vođeni su kao strogo zatvoreni unutarparijski sukobi, koji su čak i najuže  političke aktive oko PK i CKSKS potpuno isključili iz tih teških borbi.I sada  ,evo,ne znam zašto su   neki  od pripadnika moje političke generacije i meni i tada , a i životno  bliski drugovi-tada inače već unutar  onih  najužih  foruma i blizu pojedinaca koji su ključni  akteri  tih sukoba-bili toliko  zatvoreni i u najličnijim i najotvorenijim političkim razgovorima do mere da ih  predamnom  nisu  ni pominjali.Ni tada,ni niz godina  posle.Uostalom, možda je to i zato što sam ja   baš u prvoj polovini te 1962.  upravo završavao studije na VŠPN da bih odmah posle diplpmiranja, u  septembru te godine, otišao na skoro godinu  dana u vojsku.Ni sam stoga ne mogu da verujem da  su mi o tim sukobima od  dalekosežnog  značja za dugoročni razvoj  i  ustavnu sudbinu Vojvodine i buduće  borbe oko toga više istina otkrili  Ranko Končar i Mita Borov,pišući vrlo serioznu monografiju o Stevanu  Doronjskom,ili istraživanja koja je nedavno objavio dr. Sobodan  Bjelica, nego što sam  ih  sam ikad čuo od mojih prijatelja –  važnih aktera tih sudara kakvi su pre svega  sam Doronjski ,ili Jovan Veselinov-Žarko, ili pak Miloš Minić. Druge  da ovog puta i ne pominjem.

Otuda ću se  ovde  usuditi da o tome  periodu iznesem samo  jedan utisak:oni  vojvođanski  partijski prvaci  koji su svojim političkim  smenama i privremenim ponižavajućim  marginalizovanjem platil cenu   prvog žestokog   sukoba sa potmulo ali snažno narastajućim  vlastodržačkim  republičkim  centralizmom,  politički su tada  odbranil ne samo avnojevsku koncepciju i  Vojvodine, nego  i Jugoslavije.Iako -čini  mi se-nisu  već tada uočili da je tim  sukobom   spski politički vrh prvi put  posle 1945.  pokušao da-sprovodeći sui generis „banovinizaciju“  Republike  kao vid  ustavnog ukidanja autonomije Vojvodine- ustavom 1963. Zapravo reunitarizuje Sbiju  sa cijem da time osigura njen konstitutivni  i politički  primat u avnojevski koncipiranoj Jugoslaviji.

c)Upravo nakon  tih sukoba, ja sam –nalazeći se od 1963. pa sve do jula 1981. na na visokim  funkcijama u SK Srbije  i Vladi  Srbije,  potom  i u jugoslovenskoj diplomtiji,sticao-kako se  to govorilo- političku afirmaciju i iskustva ,koja  su mi bila dragocena  kad sam se sredinom 1981.,po svojoj izričitoj  želji, iz Londona  vratio na politički  rad u SK Vojvodine.Zaista, ogromno su mi pomogla da bolje razumem suštinu  tekućih političkih  zbivanja i sve  dramatičnijih političkih  procesa u zemlji u celini , pošto sam se  samim činom povratka u Vojvodinu našao u središtu u tada već razbuktalih  političkih borbi oko ustavnog položaja pokrajina.Neoptrećen konkretnošću političkih  odnosa stvorenih mučnom  predistorijom  tih sukoba iz perioda borbi za donošenje Ustava,bilo mi je možda lakše da uočim  da je naprasno pokretanje vojvođanskog pitanja u povodu  zbivanja na Kosovu sračunato   zapravo   na ukidanje  ustavnih rešenja o  ustrojstvu zemlje usvojenih 1974. Dakle, na razbijanje avnojevske Jugoslavije.

Našao sam se u  samom grotlu tih borbi,  koju  je  političko i državno rukovodstvo Srbije na čelu sa Petrom Stambolićem i  Dražom Markovićem –u punom sadejstvu sa ćosićevskim disidentskim  srbocentralistikim i antititovskim  pokretom-počelo da priprema još u vrema  usvajanja ustavnih reformiranih sedamdesetih, sa planom da ih odlučnije  povede nakon Titove smrti,kada  se  odnos snaga i u Srbiji ,  i u  u  Jugoslavij promeni u njihovu korist. Jer, već Iz Londona se to jasno videlo,do  mere da su me,npr.  neki naši  tamošnji prijatelji -sa pozivom na izvore  NATO-a upozorili par nedelja ranije na pripremu studentskih demonstracija u  Prištini,,a stari Titov prijatelj i dobar znalac naših unutrašnjih prilika Bil  Dikin  mi dan  po povraktu  sa Titove sahrane rekao“Ako neko uskoro  pokuša da razbije Titovu Jugoslaviju,znaj Živane da će to biti crveni četnici.

Uostalom , put  kojim će srpsko rukovodstvo krenuti ubrzo posleTitove smrti   Draža Marković  je najavio još  u svojim beleškama „Život i politika“, a da se od tada čekala“ promena odnosa snaga“ najotvorenije je priznao   u svom čuvenom govoru na Osamnajstoj sednici  CKSKS,čini mi se decembra 1981.Treba,međutim, znati da je već napad na  internoj sednici  predseništva CKSKS i Predsedištva Republike,održanoj znatno ranije, u junu  1981.na tadašnje  vojvđansko  rukovodstvo  predstavljao prvi sračunati  poziv na njegovo obaranje.To ovde nije na vreme tako očitano,  na šta sam ja upozorio tadašnje čelnike  Vojvodine ubzo po povratku izLonona, odamah pošto sam se upoznao sa sadržinom  rasprave na toj sednici.A tačnost te procene su mi  početkom  oktobra te godine,prilikom Okruglog stola  „Socijalizam i savremenost“, potvrdili i moji sagovornici iz Beograda,poručujući  nam da će već do kraja godine CK SK Srbije javno  pozvati narod da sudi rukovodstvima u  pokrajinama zbog njihovog otpra reviziji ustavnog položaja  obe autonomije.Što su i učinili samim  krajem  godine- na pomenutoj 18.sednici  CKSKS.

Taj, tada  obnarodovani program   obaranja legitimnih rukovodstava i ustavnih  institucijaVojvodine     metodično je  ostvarivan od tada  pa sve sve dok „jogurt  revolucijom“oktobra 1988.nije okončan. Ne ukzujući ovom prilikom na sve dramatične trenutke tog procesa, moram  reći da je on bio ostvarivan  utoliko  brutalnije što je naš otpor toj politici bio žilaviji, a argumentacija koju smo  javno koristili u odbrani autonomije suštastvenija.To se odnosilo  i primenjivalo  i na svakog  pojedinca u rukovodstvu Pokrajine.Oni koji su se  tom sve zahuktalijem stampedu  na Vojvodinu javno i nepokolebljivo  suprodstavlja odlučnije,znalačkije i delotvornije izlagani su sve  besramnijim  blaćenjima sve  orkestriranijih beogradskih medija, a internim partijkim i policijskim kanalima  širom Srbije diskreditovani kao izdajnici srpstva. Spadao sam-po kriterjumima  dirigenata toga zlogukog orkestra-među onih prvih nekoliko imena koje pre svih  treba diskreditovati.To je –što se mene tiče-počelo već krajem 1981.,nakon što  sam  na 25 sastanku PK SKV,samo mesec  dana pošto sam u njega kooptiran,veoma oštro polemisao sa Petrom Stambolićem i  Dražom Markovićem,  a naročito je pojačano  sredinom toga perioda,nakon što sam na sastanku grupe članova našeg  Predseništva  sa Predsedništvom CKSKJ , u čijem je radu aktivno sudelovao i Ivan Stambolić, izložio ocenu da mi nismo u sukobu  sa rukovodstvom Srbije u prvom redu oko ustavnih odnosa između Republike i  Pokrajine,nego zato što se-kao rukovodstvo dominantno srpske Pokrajine,i  dominantno srpsko po satavu-duboko ne slažemo sa pogledima drugova iz Srbije na  srpsko nacionalno pitanje u  Jugoslaviji  i položaj Srbije u zajednici naroda i republika koje tvore SFRJ.Stamblić ,moj  više nego bliski drug iz mladosti,na to je reagovao besno bacivši blok ispred sebe  i napustivši demonstartivno sednicu.

A eskalirali su ti napadi na mene do  nepodnošljivog kreščenda,nakon što sam,septembra1988. prezentirao analizu  politike „događanja naroda“ i mitingaških udara bojovnika AB-revolucije na  biće,gradove i sela Vojvodine i ukazao na  kontrarevolucionarnu,srbocentralističku i antijugoslovensku razbijačku suštinu  i fašistoidnu prirodu te politike i njenog novoimpostiranog vođe.Tada sam  promovisan  u“ideološku perjnicu  vojvođanskog autonomaštva“,par godina smatran „remetilačkim faktorom prvog  reda“ i sistematski skoro  svakonevno  napadan  u medijima i izlagan svakovrsnim  šikanama.Uz  Boška Krunića,verovatno  ,više od bilo koga od  vojvđanskih funkcionera.

d)I da ne dužim dalje o tom periodu ,rekao bih  u zakčjučku nekoliko,mislim bitnih ocena:prvo,vojvođansko  rukovodstvo je političkom prisilom oboreno,a od njegovog obaranja se Vojvodina  nalazi pod političkom okupacijom;drugo,ono  se nije lakomisleno i olako,  bez  borbenog otpora predalo, nego je –s obzirom  na odnos snaga u vrhovima SKJ i Federacije i nesposobnost  tih organa da vrše svoje ustavne funcije  –ispravno procenilo,a sam sam  takvoj  proceni izrazito doprineo- da bi upotreba sile ,tj-vojvođanske policije u noći 6 oktobra  izazvala besmisleno krvoproliće nevinih a  manipulsanih demostranata,za šta bi odgovornost pala na njega,jer bismo već  sutradan  imali vojnu intervenciju u  Novom Sadu, pošto je je vrh JNA već uveliko stao iza politike Miloševća,što se ubrzo i belodano pokazalo;treće,to rukovodsvo je u ukupnoj  istoriji komunističkog pokreta u svetu jedino koje je  od višeg organa  proglašeno za „slučaj“ , a opstalo na  pozicijama  još skoro celu deceniju i  jedino na koga su čelnici vlastite partije napujdali demostrante da bi ga  oborili ;i, četvrto,udar na autonomne  pokrajine  u ime „teze“ da  je zbog njihovog postojanja  Republika Srbija neravnopravna članica jugoslovenske federacije,  uprkos istorijske istine da je na   ulasku Vojvodine u njen ustvni sastav upravo federalna Srbija insistirala  prilikom stvaranja  avnojevske Jugolavije,bio  je nakon Titove smrti samo puki izgovor za udar srbocentralističkih,  kontrarevolucionarnih  i  antisocijalističkih snaga  Srbije  na titovsko biće i avnojevsku suštinu  Jugoslavije

Javno sam od  povratka iz Londona sa tih pozicija napadao eskalaciju nacionalističkih snaga i  njihove ideologije  u Srbji i njhovu  penetraciju  u rukovodstva i politiku  države i Partijue, a posle famozne Osme  sednice i rapidnu    transformaciju SK  Srbije u kontrarevolucinarnu fašistoidnu nacional-staljinističku  partiju. Niz je mojih javnih  govora koji to potvrđuju. Drznuo sam  se da u sublimnoj formi to javno  izložim  i u trenutku najveće moći Slobe-slobode,   na onoj sednici PKSKV na kojoj sam,zajedno  sa  najistaknutijim protivnicima  mioševićeve politike među nama, kažnjavan posle našeg obaranja.

IV

Ceh koji sam za  to platio  i ja, i moja porodica,a  posebno moja supruga, nije mali.Ali mi nije žao što je tako ,jer da sam prihvatio  primamljive ponude Miloševića i kompanije da im se pridružim,taj bi ceh  bio  istorijski i moralno ravan onom koji  su oni platili  zbog svojih  nezajažljivih vlastohlepačkih  ambicija i svoje  zlodejske ratoboračke politike. A to je već veliko pitanje ljudskog  integriteta,odnosno- pitanje kako ćete vi gledati u oči vlastitoj deci i unucima za života, a kako oni na vaš život posle smrti,o čemu časni ljudi svugde  u svetu,a  pogotovo u mom ponosnom rodnom  Sremu i od pitome ljudske stamenosti sazdanoj  Vojvodini  veoma,baš veoma   vode računa.Po cenu vlastitog života.
  Uostalom , one  noći kad je Predseništvo PKSKV  -posle  dugog i mučnog  preganjanja –procenilo da  je politički najmudrije da podnesemo ostavku-ne rulji kojom manipulišu  srbijanski aranžeri udara  na Vojvodinu, nego  Pokrajinskom komitetu  kao organu koji nas je birao-nekim mojim  trenutno deprimiranim pokunjenim mlađim drugovima sam rekao:“Glavu gore.Ako  smo  u ovom sudaru sa srbo- centralizmom  i izgubili bitku,nismo odustali od ciljeva u koje verujemo i u načela zbog  kojih, drugim sredsvima  ,nastavljamo  rat. I budite uvereni-dobićemo ga.“

Prihvatili su to.  Među prvima  u Vojvodini smo  stvorili  najizrazitije levičarsku  političku partiju ,čim je to zakon omogućio –Svenacinalni demokratski  front Vojvodine(SDFV),kojia je oko sebe  okupio par hiljada članova aktiva SKV, uprkos nastojanja i svakakvih  poteza režima da to osujeti  i zastaršivanjem ljude odvrati od vezivanja  za nas.Ponašanje nekih uglednih tzv.liberala ,pozvanih da nam se pridruže,tužna  je priča,za koju sada nemam vremena.Ubrzo posle pobede DOS preimenova li smo  SDFV,u želji da je podmladimo i proširimo njenu socijalnu osnovu, u Uniju socijalista Vojvodine (USV),a partija  je centralističkim  i izrazito antivojvođanskim zakonom ,koji je  triumfalistički forsirarala Vlada DS –uz likovanje nekih vojvođanskih  prvaka-pretedenata na večiti  mopol u  zastupanju interesa Vojvodine i njenih građana-ukinuta kao Socijal demokratska  partija  Vojvodine(SDPV), ubrzonakon   ujedinjavanja sa partijom dr Duška  Radosavljevića.Bio sam dugo na čelu te-ispada troimene –partije,ili kao njen  predsednik ili kao predsednik njenog Političkog saveta. Zbog rasprava koje i danas  povremeno javno  pokreću, ističem da  nismo stvaraili  SDFV da bismo se borili  za ulazak u vlast, u čemu smo jako podržavali druge partije vojvođanske  provenijencije,pomažući njihovo osnivanje i u sredinama gde smo mi imali  izrazito jak uticaj,nego pre svega  da  bismo podstakl i postojano razgorevali otpor Vojvodine miloševićevom režimu , organizovano, otvoreno i javno branili  od njegovih nasrtaja kako  Vojvodinu,  tako i svoje  brojne drugove izložene  prvih godina svakovrsnom šikanirnju pod krinkom famozne „diferencijacije“, a i  zato da podstaknemo okupljanje antirežimskih snaga u objedinjene ,politički delotvornije   političke vojvođanske saveze i  iz njih izvedene političko-izborne koalicije.

Zašto? Pa zato  što smo među prvima uočili da uspešna borba za poboljšanje ustavnog položaja  Vojvodine ima daleko širu podršku naroda i građana Vojvodine nego što je  razjednjene i međusobno rivalski posvađane vojvođanske partije mogu da  efektuiraju izbornio i artikulišu politički.Zdušniju podrku,pa i predvodničku  inicijativu ta strategija objedinjavanja je ,nažalost,dobijala  i sve do  danas dobija od nevladinog sektora, a pre svega  od borbenog i principijelnog Vojođanskog kluba, nego od medijski  najeksponiranijih vojvođanskuh partija,čiji su lideri   već  dokazano pre svega opredeljeni da po cenu svakojakih nagodbi opstojavaju kao večite vođe večitih    parlamentarnih  stranaka.Svedočili smo,u ovih pola veka višestranačja  ,svakojakim  izbornim prevarama i demagoškim  političkim obmanama i podvalama tih partija.Te su nagodbe i fingiranja borbe za  Vojvodinu  njihovi sultanski  lideri doduše štedro  naplaćivali kontinuiranim  sudelovanjem u vlasti,  naravno- po cenu razočarenja potencijalnih  birača vojvođanske orijentacije,pa i na štetu dugoročnih interesa Vojvodine i  njenih građana. Meni lično najviše štetočinskim izgledale su nagodbe  vojvđanskih partija DOS-a sa  njihovim  srbijanskim   partnerima da se u „podeli  kolača“ nakon izborne pobede iz vlasti u Vojvodini  izopšti VDO kao široka svev ojvođanska koalicija ,koja je u Pokrajini  lavovski  doprinela obaranju  Miloševićevog režima ,  sigurno daleko  više nego mnoge  srbijanske partije,koje  su se-oslonjene na podršku Veselinova,Čanka i Isakova -naglo počele instalirati  svoje do tada  ispostave u Vojvodini,  iako ih unjoj dotle uopštenije bilo(Tu presvega mislimna Koštuničin DSS, aii  i na nniz njemu sličnih srbijanskih  partijica.).Sa tugom sam konstatovao da je tada za kačicu liderskog sira  prvi put  prodat politički subjektivitet Vojvodine,pa da onda nije ni čudo što DOS s  takvim vojvođanskm i reprezentima u njemu ni posle izborne pobede   ni prstom mrdnuo da ispuni obavezu iz svog  famoznog „Ugovora s narodom“ da će  Vojvodini  vratite ustavna prava oduzeta  joj „jogurt revolucijom“i  odioznim  „Žabljačkim ustavom“.

Znate već da  smo-poučeni takvim  razočaravjućim  iskustvima sa pokušajima objedinjavanja putem trajnih  političkih i izbornih saveza  -prednost počeli da dajemo organizovanju strateških  vojvođanskih  konvencija.Najneposrednije sam sudelovao u  koncipiranju i organizovanju sve četiri do sada sazivane konvencije i smatram  da one-kao vid okupljanja naše  istinski  vojvođanski orijentisane elite iz svih oblasi duhovne i društvene prakse- služe  na istorijsku čast one Vojvodine koja je , između ostalog,rekla istorijsko  „ne“ustavnoj antivojvođanskoj farsi kakva je važeći  “mitrovdnski“ustav Srbije.

Ta Vojvodina  je  na Četvrtoj konvenciji razgovetno  definisala  i kakvu Srbiju,i kakvu  Vojvdinu u njoj neće,ali je jasnije od svih drugih aktera na političkoj sceni  rekla kakvu Vojvodinu i u kakvoj Srbiji želi i ponudila puteve kako do tih rešenja  doći.Siguran sam u to da  snage koje tu  platformu slede u budućoj, evropskoj Srbiji imaju najveće šanse da stvore  Vojvodinu po meri njenog političkog subjektiviteta,njenih neporecivh  istorijskuh prava  i  trajnih interesa svih  naroda i građana koji u njoj žive.Vojvodinu  koja će   konačno ponovo postati  ravnopravan konstitutvni entitet u složenoj i zajedničkoj državi Srbiji ,a i  prestati da bude sve siromašnija srbijanska kolonija,tretirana   od  strane  bahatih   vlastodržaca Republike Srbije kao  njen postojano raubovani  ratni plen.

Ukupnno  iskustvo  sad već  jednovekovne istorije  borbi oko ustavnog položaja Vojvodine  ohrabruje   me da kao istaknuti akter tih  borbi poslednjih decenija ukažem na nekoliko  bitnih pouka,  pristupa i konstantni  ,čije je razumevnje i uvažavanje , ubeđen sam u to,predpostavka da se  rešenje toga čvorišno  velikog demokratskog i najkrupnijeg ustavnog  problema  na prostoru sadašnje Republike  Srbije  razreši demokratskim putem i  na dugoročnim osnovama:
  a)dominantne  politčike elite u  Srbiji moraju se konačno emancipovati od  pijemontskog velikosrpkog nacionlizma i unitaristčko- centralističkog  velikodržavlja, kao suštinskog obeležja  novovekovne politike i nacionalnog programa države Srbiji,koji  konstantno i iznova Srbiju uvlače u male imperijalne ratove,u neizbežne istorijske  poraze i čine je  generatorom  nestabilnosti na Balkanu i u širem regionu na spoljnopolitičkom ,a nedovršenom  državom na unutrašnje političkom planu.
  Te  elite,takođe, moraju prihvatiti neminovnost da se moderna,  demokratska i istinski evopska država Srbija  ne može konsolidovati  politički i  dovršiti ustavnopravno bez trajnog rešavanja vojvođanskog pitanja .A njegovo  rešavnje  predpostavlja     samoemacipaciju srbijanske  političke klase od mitomanske naciocentrične  svest,kaoi njeno potpunije i slojevitije  razumevanje istorije vlastitog  naroda. Prvenstveno se mora razumet i da isto  toliko koliko je neosporna istina da je srpski narod jedan  narod, bez obzira na kom  geoistorijskom prostoru vekovima živeo,to  je  istovremeno i  narod  čiji različiti delovi imaju bitno različita  istorijska iskustva i updljivo različit civilizacijski razvoj:pojednostavljno  govoreći, istorija panonskog srpstva  je  izrazito srednjeevropska , dok je istorija prekosavskog srpstva izrazitije  predjeazijska.  Razumeti regionalni mentalitet Vojvodine i njeno pravo na politički subjektivitet  moguće je samo ako se razume ta bitna osobenost  istorije srpskog i  drugih brojnih naroda koji sa njim i u Vojvodini  vekovima žive.

I,najzad,srbijanska  nacionalna elita mora shvatiti da država Srbija,zbog ovih razlika i niza  drugih osobenosti njenog ukupnog bića,može  biti  ustavno delotvorno ustojena i  trajno stabilna jedino  kao složena  ,temeljito decentralizovana i  regionalizovana   država sa dva istorijski  determinisana   i ustavno – politički  prepoznatljiva entiteta, zbog čije ravnopravnosti na način koji ti entiteti  dogovore ona mora biti i federalizovana;
  b)vojvođanska  reginalna i politička elita, bez obzira iz koga naroda potiče,mora razumeti da  je državno jedinstvo sa Srbijom vekovna težnja srkog naroda  koji u Vojvodini živi, što se kao istina i  tendencija   tim više mora uvažavati što je srpski narod  već dugo većinski narod u Pokrajini.Neophodno je stoga da  ona   nastavi da se zalaže za postizanje istorijskog  dogovora sa Srbijom  o osnovma na kojima  ta dva entiteta mogu trajno da tvore Republiku Srbiju kao zajedničku složenu  državu.Pri  tome,Vojvodina  prihvata ćinjenicu da Srbija kao entitet ima stečeno  istorijsko pravo –pravo na međunarodnopravni subjektivitet, koj ona svojom  voljom i prenosi na zajedničku državu,dok politički subjektivitet Vojvodine  podrazumeva pravo na vlastiti konstitutivni akt, punu zakoonodavnu,sudsku i  izvršnu vlast , pravo na upravljanje vlastitim resursima i pravo na alikvotno  sudelovanje u organima zajedničke države.

Ukupno nas  iskustvo uč i,takođe, da se ustavna prava daleko lakšae gube,  a daleko teže  i sporije   vraćaju . Mora se računati sa  periodom  dramatičnih borbi ,teških  konfrontacija i  žestokih  sudara sa duboko uvreženom nacionalističko -centralističkom  svešču i protivnikom koji je tvrdokoran,brutalan i čupav -da parafraziram  Bogdana Bogdanovića.Trebaće puno političke upornosti, strateške mudrosti i  taktičke razboritosti, ljudske hrabrosti i  moralne snage da se     ono  što u Srbiji rađa antivojvođanstvo postupno prevlada i  konačno savlada.Stoga samo snažan i objedinjen svevojvođanski ustavotvorni pokret  ,u saradnji sa postupno  narastajućim demokratskim snagama evropske  Srbije,može osigurati one promene za koje se zalaže  Četvrta Vojvođanska konvencija.

Ma koliko   bitke za to još  bile duge  i teške-takav cilj je dostojan dosledne i  predane  borbe za njega.Neka zvuči i kao  amnet,ali ja – i u ovim godinama –verujem u stih našeg umrlog barda i mog  dobrog prijatelja Oskara Daviča,koji-prafrazirano-glasi“O,borbo,večita mladosti“.

A verujem i u onu  Vukovu“Ne da se,ama će se dati“, kao  i  onu,nama najvažnij cvijićevsko- stajićevskupreporuku  ,koja je i slogan organizacija koje slede  platformu  Četvrte konvencije:“Imaćemo onoliko Vojvodine ,koliko se budemo borili  za nju“

U Novom Sadu,30 0ktobra 2015.
Živan Berisavljević