PROF. DR DRAGAN VESELINOV

Poštovani Dame i Gospodo, zahvaljujem se što sam pozvan da danas budem ovde. Što ste mi dozvolili i dali priliku da nekoliko rečenica izgovorim. Što ste mi dali istovremeno i priliku da podržim Deklaraciju koja je na stolu, jer verujem da valja, u takvom tekstu, u takvom obliku je treba usvojiti. Ona izražava pravu ideju, […]

Poštovani Dame i Gospodo, zahvaljujem se što sam pozvan da danas budem ovde. Što ste mi dozvolili i dali priliku da nekoliko rečenica izgovorim. Što ste mi dali istovremeno i priliku da podržim Deklaraciju koja je na stolu, jer verujem da valja, u takvom tekstu, u takvom obliku je treba usvojiti. Ona izražava pravu ideju, ona govori mirnim tonom, taktički želi dijalog, traži kontakt, traži razmenu, upućuje na strpljenje, svejedno što o pojedinim formulacijama uvek može da se razgovara. Ali verujem da je ona, ne toliko novost, koliko je u ovom trenutku još jedan iskorak napred ka pokušaju da se status Vojvodine unapredi i dođe na onu stepenicu koja će biti nepovratna. Autonomija je mrtva, to svako zna. Nije potrebno obrazlagati više tu činjenicu. Jedina ideja koju mi nismo nikad u Vojvodini ispitali jeste uistinu za šta smo mi, jer sami sebe to nismo pitali, niti smo institucioni okvir dali da sebe pitamo za šta smo mi. Nije u pravu Pastor da ideja o republici nije realna, ideju republike nismo smislili mi Srbi, smislili su je Mađari, Lajoš Košut je smislio ideju federalnog položaja Vojvodine u austrijskom uređenju. Ono što smo mi smislili 1848. jeste sopstvena autonomija u Mađarskoj pod austrijskom krunom. Ali ideja federalne jedinice je njihova, a ne naša. Mi smo je preuzeli. Ne moram Vas podsećati. Ali 1918. smo je napustili. Mi smo 1918. ušli sa suludom tezom da nam u biti nije potreban nikakav zaseban status u Jugoslaviji, zato što su se svi odrekli određenog institucionog administrativnog identiteta. Odrekli su se Hrvati, odrekli su se Slovenci, Srbi su odustali od Kraljevine. Dogovorili smo se svi u jednu državu, i mi Vojvođani nećemo ništa za sebe zahtevati.

[nr]

Ideja republike među Srbima nije zaboravljena, ali nije ni naglašavana. Ali, naglasio ju je Vasa Stajić, a da je bilo sreće da Žarko Zrejanin nije bio likvidiran 1942, u Jajcu bi bila proglašena Vojvodina republikom. Od 1945. na ovamo mi smo autonomija, ali nas niko nije pitao koju mi autonomiju zaista želimo, ona je od gore spuštena. Kakva je autonomija kakvu danas imamo? Ona je pomerena, može se oduzeti u svakom trenutku odlukom većine u koju mi ne spadamo. Ako je autonomija mrtva i većina odlučuje o nama, onda je na nama, po mom mišljenju, samo jedan iskorak, a to je da pitamo svoje stanovništvo: hoćemo li mi ragu, hoćemo li pevati 4 konja debela, od kojih ni jedan više nije debeo, svi su rage. I može da prođe svaki i sva četiri kroz kapidžik, a ne kroz kapiju ili preko ćuprije, to je završeno. Ili mi hoćemo više?! Nas je dva miliona i dvesta hiljada. Estoniija, postoji, Letonija postoji, Litvanija postoji, Island postoji, postoji Slovenija, Makedonija postoji, Crna Gora postoji. Možemo li mi da budemo bliski njima? Šta mi gubimo, autonomija ne vredi ako ona ne postoji?! Šta mi gubimo ako budemo pokušali da za sebe izdejstvujemo više? Jedini status koji nismo za sebe pokušali da izdejstvujemo, jeste republika. Ako to ne uradimo, e onda smo glupi. Ako ostanemo da čuvamo autonomiju, nismo mi potrebni za to. Čuva je politička elita u Novom Sadu bolje od nas, njima ona odgovara. Pa ne brinu se oni što nismo dobili ni pola od 7% od predviđenog budžeta, jer ta polusvetska administracija sasvim povoljno živi od poverenih poslova i ne želi nikakav dalji iskorak. Dalji iskorak znači i promenu političke strukture u Vojvodini.

[nr]

Ko se zanosi da imamo političkog prijatelja u Beogradu, osim jednog kojeg poznajem. A bolje ih poznajem pretpostavljam od mnogih od vas, a poznajem ih sve. Niko nam nije prijatelj. Mi u Beogradu nemamo političkog sagovornika ne za ideju Vojvodina republika, mi nemamo sagovornika za unapređenje ideje autonomija Vojvodine. Jer ni jedna ni druga strana nije reagovala na istorijsku činjenicu da Ustav Srbije u Vojvodini nema legitimiteta. A nismo u stanju da proglasimo da nema administrativnog legitimiteta, zato što Vojvodina nije izborna jedinica. To je statistički i politički, to je politička procena, ali Vojvodina kao celina, zato što nije izborna jedinica nije u stanju da naglasi i da stekne saveznike, osobito iz vana, koji bi potvrdili tu činjenicu.

[nr]

Pitaju nas da li Vojvodina ima pravo na referendum. Pa, naravno da ima pravo na referendum! I s obzirom na Ustav Republike Srbije koji osigurava vojvođanskoj skupštini pravo da raspiše referendum na bilo koji interes za stranačku skupštinu. Pitaju oni je li imate vi pravo da proglasite republiku. Pa, naravno! Što je je nama potrebna republička skupština da bi mi preko referenduma rekli šta mislimo. Pitaju imate li pravo na otcepljenje? Pa, naravno da imamo! Ko nam zabranjuje da se otcepimo, ko nam to kaže?! Po građanskoj liberalnoj teoriji svaki vojvođanski građanin ima pravo na otcepljenje, pogotovo oni koji misle da ih teroriše većina. Što to ne bi učinio? A može i većina da se otcepi od manjina, ukoliko misli da je manjina pretežak teret. Sve je moguće! Ali toliko daleko gledaju da većina nas ne vidi.

[nr]

[nr]

Ono što mi želimo jeste rekonstitucija Srbije, a to neće biti lako, zato što nemamo prijatelja u vladi Vojvodine, jer ta vlada nema onih koji mogu da podrže ideju Vojvodine, čak ni ove seljake koji se kasnije bore u zaključivanja naših prava na budžet u Beogradu. Da vlada nije vlada, da je vlada, ona bi imala i spomenik patrijarhu Josipu Raičiću, koji je prvi predsednik Vojvodine, i tamo bi to istakli da bi se znalo ko je predsednik Vojvodine. Već beže od toga, oni bi tamo vijorili zastavu srpskog vođstva. Kada bi uistinu zastupali ideju državne autonomije Vojvodine, ali ako žele, naravno, zastupajući naše pravo na zatvore, na izvršnu i sudsku vlast, ako pitate bilo koga ko je za civilne poslove i odbrane u vojvođanskoj vladi zadužen da kaže, ko je bio komandant vojske u Vojvodini – niko to ne bi znao da odgovori – da je to vojvoda Stevan Šupljikac. Ako ih uopšte pitate bilo šta u istorijatu Vojvodine, vojvođanske demagoge, mi po njima nemamo prioritet. Nova politička struktura, ja sam duboko ubeđen u to, da bi eventualno mogla da promeni situaciju u Vojvodini, ali ova vlada nije u stanju. Oni nas čekaju. Oni čekaju da se uvere da mi verujemo da smo deo toga, da ćemo možda poroditi politički pokret, koji će ih naterati ili da uđu u savezništvo, bilo u dijalog, bilo da se povuku bude li taj pokret sutra jači i bolji od većine njih. Ovo je pitanje slobode, ovo nije samo pitanje autonomije i republike.

[nr]

Ovo je pitanje slobode. A kada pojam slobode počne da leti i polen počne da pada na cvetove Vojvodine, onda će biti mirisa posvuda. Ali i za taj polen mora neko da se pobrine. Mora da se rodi pokret koji njega usisati i oploditi. U Beogradu, nemojmo se ni na koji način zavaravati iluzijom da imamo sagovornika, nemamo. Na šta liči srbijanska uniforma? Folklorna nošnja. Pa oni još nose komičke čakšire i nose vojničku kapu na glavi, iz balkanskih i I svetskog rata kao deo civilnog folklornog kostima. A ne znaju ni svoju kapu da nazovu svojim imenom, već to nama govore „šajkača’’. Teško ćemo mi naći u Srbiji sagovornika za svoju ideju. Odlična je ova televizijska serija ‘’Selo gori, a baba se češlja’’, samo oni ne vide da to Srbija gori, da je to selo mnogo veće. Ta serija još nije snimljena. Ali tamo nemamo sagovornika zato što ta elita ni dan danas neće da prizna jednu činjenicu da svako ko je Srbinu nudio dogovor o novoj federaciji, Srbija ga je odbila. Odbila je i Slovence, odbila je i Hrvate, oni su otišli. Odbila je naravno Bosance, Bošnjake, otišli su Makedonci, otišli su Crnogorci. Otišli su Albanci. A što ne bi bio red nas? Samo je nama teško, nama je to izuzetno teško, jer mi ne možemo svoj odlazak da branimo nacionalnim pitanjem ili težnjom da uspostavimo ravnotežu. I hajemo li? A možemo li da branimo samo pravo na imovinu, pravo na slobodu, pravo na čast, pravo na svoj zasebni srpski identitet koji nam, naravno, oni gaze. Jer mi ne učimo o svojim istorijama u knjigama. Malo učimo. Mi nemamo svoju prosvetu u Vojvodini više. Pitajte ijedno dete u Vojvodini da li zna otkud nam ime Vojvodina – neće znati. Pitajte kako izgleda zastava srpskog trojstva – neće znati. Pitajte ih gde je zastava srpskog trojstva – neće znati. E to je prosveta Vojvodine. Mi ne znamo ni svoje sopstveno poreklo.

[nr]

Ukoliko iz ove bremenite ideje ne nikne neki politički pokret, pokret koji će pritiskati vojvođansku skupštinu da se izjasni hoće li se raspisati referendum da prvi put pitamo sebe, naše građane, šta mi hoćemo. Hoćemo li republiku u zajednici sa Srbijom ili ne. Ako to nismo sposobni da izvedemo mi ćemo se sastajati svake godine. Starijih će biti sve manje, ali vidim da novih nema. A novi će doći samo kada žeravica slobode pukne. Oni će doći. Odgovornost je na nama da pokušamo to da izvedemo. Pretpostavljam da su mnogi među nama spremni na to.

[nr]

PROF. DR DRAGAN VESELINOV
profesor FPN Univerziteta u Beogradu