Tomislav Ketig književnik

Poštovane Vojvođanke i poštovani Vojvođani, te uvaženi gosti ove konvencije,   U predlogu Rezolucije koncizno i taksativno je navedeno ono što Vojvodina neće i ono što Vojvodina hoće. U okviru ovog drugog želim da u okviru raspoloživog vremena izložim što sažetije još neka svoja zapažanja.   Želimo da budemo i dalje deo, ali konstitutivni deo […]

Poštovane Vojvođanke i poštovani Vojvođani, te uvaženi gosti ove konvencije,

 

U predlogu Rezolucije koncizno i taksativno je navedeno ono što Vojvodina neće i ono što Vojvodina hoće. U okviru ovog drugog želim da u okviru raspoloživog vremena izložim što sažetije još neka svoja zapažanja.

 

Želimo da budemo i dalje deo, ali konstitutivni deo Republike Srbije, kao autonomna geopolitička regija jer je tako najbolje i najperspektivnije i za Vojvodinu i za Srbiju u celini. Pravo je višenacionalne i višekonfesionalne sredine kakva je Vojvodina, da sama brine svoje brige, koje niko umesto nje ne može uspešno da brine, a zajedničke brige brinućemo zajedno sa svim građanima i svim regionima Republike. Vreme je za novi ustavni dogovor o konstituciji države. Centralizam je demonstrirao svoju neuspešnost i vreme ga je zameniti savremenim evropskim modelom decentralizovane i zato efikasnije i perspektivnije državne zajednice. Nije to samo pitanje statusa Vojvodine u Republici Srbiji. Pitanje je to koje pokreću, jedno po jedno, i drugi regioni. Naravno da nije samo Novi Sad Vojvodina. Vojvodina su i Subotica i Pančevo i Vršac i Zrenjanin i Sremska Mitrovica i Sombor, da ne nabrajam dalje. Ali nije ni samo Beograd Srbija. Srbija je i Niš i Kragujevac i Vranje i Šabac, takođe da ne nabrajam dalje.

 

Kojom brzinom će taj proces ići teško je danas reći, ali sam uz svu dramatičnost današnje situacije, sve otpore mamutske centralističke birokratije i sve o šta se na tom putu spotičemo, optimist. Na čemu temeljim taj svoj optimizam?

 

Pre svega na činjenici da su i nakon ove dve decenije retrogradnih političkih procesa, hajdučke otimačine zajedničke imovine naših građana koja se milozvučno krsti kao društvena tranzicija i snažne infiltracije ultrakonzervativne desnice u institucije prosvete, kulture i pravnog poretka, neke najvažnije pokretačke snage ne samo preživele već i nastavile razvoj, zahvaljujući tome što su im vrata prema Evropi i zapadnoj civilizaciji uopšte ostala otvorena i kroz njih je strujala dvosmerna intelektualna komunikacija. U Vojvodini se to oseća i po uspešnom povezivanju sa inostranim kompanijama. Nisu to gromoglasni centralistički „juhahaha“ posle kojih se sve završi u propalim tenderima i licitacijama. Vojvodina malim ali zato brojnim uspešnim privrednim projektima ugrađuje sebe u svetsku ekonomiju, a ta mikroekspanzija svojom tržišnom logikom stvara pritisak od kojeg će se kad-tad raspasti centralistički obruči. Autonomija kao vid supsidijarnosti odlučivanja je, dakle neminovnost, a proces njene rekonstitucije može se usporiti, ali se ne može zaustaviti. Ako hoćemo biti slobodni ljudi, koji svoju perspektivu vide unutar evropske zajednice a ne „v daljokih stjepah Zabajkalja“.

 

Mislim da je zato mudro da političkim raspravama sa metropolom, kojoj bi po mom uverenju najbolje odgovarao status distrikta, posvetimo samo neophodno vreme, a da sve ostalo usmerimo na dalje širenje naučne, kulturne i ekonomske saradnje sa svetom. Uostalom, imamo mi veoma mnogo posla i u sopstvenoj pokrajinskoj kući. U kulturi i visokom školstvu, primera radi, mnogo je još servisiranja preživelih političkih iluzija koje guše stvaralačke inicijative.

 

Često čujemo kako je Novi Sad srpska Atina. Do pre dvadeset godina on je to zaista i bio. I ne samo srpska. Bio je prestonica duha zajedničke države, što dokazuje i to kako nam rado ponovo dolaze umetnici iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne i Crne Gore. I iz drugih susednih zemalja i celog Podunavskog regiona. Potrudimo se da taj tas opet pretegne. Posle ove Konvencije valjalo bi načiniti inventar sopstvenih problema i redosled njihovog rešavanja, Učinimo to i u kulturi. Vojvodina jesu i njena poljoprivreda i industrija. Ali kultura je njen identitet, njena civilizacijska legitimacija, njena posebnost. Njeno evropejstvo.

 

Još samo jedna opaska: svi mi pripadamo nekom narodu koji tu oko Vojvodine ima svoju državu. A porekla su nam još složenija. Taj82 na dobrog suživota u Vojvodini je, međutim u tome, što Vojvođani znaju da razlikuju šta je tradicija a šta svakodnevica. To što pripadaju različitim narodima i govore mnoge jezike ne sprečava ih da prvo budu ono što im je prioritetno zajedničko: da budu građani i da osećaju Vojvodinu kao svoj nasleđeni ili stečeni zavičaj.

 

Jer kako je tu skoro napisao jedan mudar intelektualac iz Hercegovine: „Samo zavičaj je večan“.