Živan Berisavljević - Reč nad odrom Boška Krunića

Draga Mirjana i  Boškova porodico i rodbino, Poštovane drugarice i drugovi, Prijatelji, Danas, kad se sa velikom tugom i ne manjim pijetetom neopovratno rastajemo od našeg voljenog i poštovanog   Boška  Krunića, zajedno sa nama ovde tuguje za njim ,i tugovaće dugo,i njegov voljeni  rodni Srem, tuguje  i ona Vojvodina kojoj je on toliko mnogo dao […]

Draga Mirjana i  Boškova porodico i rodbino,
Poštovane drugarice i drugovi,
Prijatelji,

Danas, kad se sa velikom tugom i ne manjim pijetetom neopovratno rastajemo od našeg voljenog i poštovanog   Boška  Krunića, zajedno sa nama ovde tuguje za njim ,i tugovaće dugo,i njegov voljeni  rodni Srem, tuguje  i ona Vojvodina kojoj je on toliko mnogo dao i   za koju se   tako srčano borio.A tuguje  i sve   što je bilo,i što   danas jete istinski napredno u Srbiji i svim zemljama,koje su tvorile njegovu životnu otadžbinu- drugu,avnojevsku i titovsku  Jugoslaviju. Jednu i jedinu kojoj je pripadao dušom i celim sobomKako jepod kraj  života sam Boško  govorio. “najvećoj  ličnoj zastavi njegovog patriotizma,njegovigh radosti i njegovih stradnja“.

Boško Krunić prirpada onom  delu svoje   generacije,koji  je svojim detinjstvom, dečaštvom i ranom mladošću   prosto bio predodređen da  ceo svoj život posveti  istinskoj  borbi  za drušvo istinske slobode  i socijalne pravde.Kao crnoputo  i bistrooko prhovačko seljače,dovoljno odraslo da razume svu zločinačku suštinu fašizma  i svu slobodarsku veličinu svenarodne borbe protiv toga zla,  on se- više dečak nego mladić- skojevski  oduševjeno pridružio  slavnoj partizanskoj   borbi  i nasatvio i u  pobedonoosnom miru  da se ostrašćeno bori za njene velike hmanističke ideale i  dugoročne političke ciljeve.

Svojim neporecivim ličnim kvalitetima, svojm dalekovidim razumevajem  smisla  te borbe i svojom spremnošću da se borbi za njih posveti bez ostatka ,on je već u tim godinama postao  pripadnik  onih avangardnih snaga koje su tu borbu decenijama uspešno  nosile . I ostao  je tim idealima veran do kraja svoga života.Kao agilni rumski gimnazijalac i  samopregorni  skojevac, kao najmlađe istaknuto ime  poratne  organizacije  SKOJ-a i omladine Vojvodine,kao  posebno probrani polaznik iperspektivni  student prve     diplomatske akademije u novoj državi, kao  ambiciozni mladi pravnik  u svom zavičajnom Sremu,Boško se uvek  isticao   nesumnjivom  nadprosečnoću i svojm neupitnom i delotvornim posvećenošću    dužnostima i zadacima koji su mu poveravani.
Tako je vremenom,još za Titova života, Boško postajao  ne samo  sve poznatiji kao jedan    od      najkompetentnijih  poznavalaca   složene materije   razvoja samoupravnog političkog sistema ,i revolucionarno korenitih ustavnih reformi koje taj razvoj podrazumevao , nego i kao  predani akter velike borbe jugoslovenskih komunisata za  put izgradnje  društva socijalne pravde i  socijalizma sa ljudskim likom. Neposredno posle Titove smrti  on je već nesumnjivo jedan od     afirmisanih  stratega  i uticajnih    predvodnika te  borbe.

A to ga je   učinilo iizuzetno  značajnim političkim prvakom turbulentno dramatične  postitovvske faze  razvoja Vojvpdine, Srbije i Jugoslavije. Kad je reč o onima nomnalno sebi ravnima  iz Vojvodine i Srbije , usuđujem se – baš sada i  ovde ,kraj njegovog odra,kao njegov   bliski  saradnik i  saborac , a i   kao  skoro podjednako obavešteni  svedok zbivanja u tom periodu- da ustvrdim  da je svojom visprenošću, političkom razboritošću,svojom sposobnošću da pronikne u najdublje zakonomernosti i skrivene damare tektonskih istorijskih procesa i  svojm mudrom odlučnošću i doslednošću ,Boško  Krunić uočljivo nadrastao  mnoge oko sebe . Pa i one ,čija ga  je vlastodržačka snaga- koja je izvirala ne iz njihove sposobnosti „da vide više“,nego iz  etablirane pozicije u  nasleđenoj političkoj nomenklaturi- neretko sputavala da povlači poteze koje je samatrao celishodnim ,kako  ovde,u našoj Pokrajini , tako-još dramatičnije izrazito –u organima Republike i Federacije .

Nezavisno od toga,ja  smatram   Boška Krunića  zaista nesporno istorijskom ličnošću  poslednjeg perioda druge Jugoslavije i agonije njenog raspada.   I uveren sam da će u skoroj budućnosti istraživanja koja o tm vremenu progovore jezikom nauke,oslobođena  nacionske zlogukosti i antititovske ostrašćenosti sadašnje, nažalost  preovlađujuće fašistoidne ultranazadnjačke   retorike,  taj moj sud belodano  potvditi kao objektivnu istorijsku istinu.

Odgovornost prema istini o Boškovoj ličnosti i ulozi koju je ostvarivao u danima udara  ekspanzionističkih nacional-centralističkih snaga“antibirokratske revolucije“ na ustavnu autonomiju Vojvodine i osnove avnojevske  Jugoslavije obavezuju me  da kažem da je katkada i iz kruga nas, najbližih njegovih istomišljenika i saboraca i pogubni  njegova urođena sklonost ka  taktičkom sporazumevanju i popuštanju da bi se izbegli teški  i istorijski pogubni lomovi, pogrešno tumačena-ponekad i javno-kao njegov kapitulantski oportunizam.

Boško Krunić je  i na te kritike odgovorio celim svojim životom, jer je  svu snagu svojih uverenja i  i svoje doslednosti u odbrani  političkih  tekovina i ciljeva  partije kojoj je pripadao   ispoljio upravo odlučnim i samopožrtvovanim otporom   snagama antijugoslovenske i antisocijalističke kontrarevolucije u nadirnju.Imao je on –to pouzdano znam-punu svest o nemoći partije čiji je   upravo tih godina  bio  čelnik da te snage delotvorno savlada,ali  se svesno opredelio  da im se suprostavlja do poslednjeg daha: dalekovid kakav je bio,on je bez trunke dvoumljenja  rađe prihvatao časni politički  poraz, kome je do  poslednjih dana svog   života  plaćao  strahotnu ličnu cenu,nego da bude na strani  one politike koja je  neminovno  srljala u sejanje mržnje  među narodima ,u genocidne  ratove , u krvavo  rasulo i civilizacijski nazadak.O tome sjajno govori njegova  knjiga“Decenij zamora i raskola“, jedina koju je   uspeo da završi i objavi.Srećom, jer  bez te knjige bilo bi znatno teže  pisati istoriju vremena čiji je značajni  akter Boško  bio.

Teško da  za  ikog od brojnih  značajnih  političkih  ljudi     koje sam   dobro poznavao , a kojih više nema među nama,  vredi ona misao  „da revolucionari nikada ne idu u penziju“ kao za našeg dragog Boška.Uprkos svih šikana kojima je posle  famozne „jogurt revolucije“ sve do kraja svoga života bio javno i metodično izvrgavan,sa ciljem da bude politički ućutkan i slomljen,Boško Krunić je  prkosno nastavio da  javno podržava  sve one snage, inicijative,programe i organizacije, koje se zalažu za istinsku autonomiju Vojvodine,za punu istinu o jugoslovenkoj i vojvođanskoj  NOB i isocijalističkoj revoluciji i suprodstavljaju se narastajućem nacionalizmu,centralizmu i neofašizmu u našem društvu.

Boška Krunića sam lično  prvi put sreo  ranih šezdesetih,još dok je   živeo u Sremskoj  Mitrovici. A zbližili smo se do prisnog drugarstva –i ličnog ,i porodičnog-kada je on sa porodicom prešao  iz Novog Sad u Beograd,da  obavlja visoke državne i partijske dužnosti u Republici Srbiji. Ubrzo sam shvatio da  -kad je o Boškovoj prirodi i ličnosti reč-skoro da i ne znam čoveka na koga se više odnosi ona poznata filozofema :“Sve što je ljudsko ,nije mi strano“. Voleo je ljude i  druženja sa njima. Razgovorljiv,topao i neposredan,a sremački  vrcavo i vispreno duhovit  – brzo i spontano zadobijao bi Boško  simpatije i  poverenje  svoga okruženja i  lako sticao drugove i prijatelje.

Naše smo  drugarstvo-i plitičko ,i lično- produbili nakon moga povratka u   Vojvodinu  samim početkom osamdesetih.Neretko smo se-kao  članovi političkog rukovodstva Pokrajine-ozbiljno razlikovli ,pa i sukobljavali- do žestokih  rasprii, oko traženja najboljih odgovora na sudbonosne  izazove koje nam je  sve dramatičniji politočki proces  nametao. Ali,uvek sa svešću da su  to delotvorne  konfrontacije  ljudi istih opredeljenja i dubokog međusobnog političkog i  ljudskog poverenja.  

I ,na samom kraju,moralno sam o  Bošku i njegovoj porodici dužan   da kažem i   ovo : još kao njegov mlađi  drug i beogradski    komšija  svedočio sam koliko je  Boško  duboko privržen svojoj porodici i posvećen svojim lepim i pametnim“ ćerama“ Miri i Bilji. A ovde, u Novom Sadu ,skoro svi naši dosta česti   drugarski  susreti i razgovori bili su i ispovedno iskreni,pa znam s koliko je istinske tuge   doživljavo tešku bolest i smrt  svoje  supruge Milene,koliko ga je duboko pogodio prerani i tragični kraj njegove mezimice Biljane ,  sa  koliko je očinske zahvalnosti,ponosa i sreće hvalio svoju stariju kćerku  Mirjanu,koja je –u meri u kojoj je sam  Boško stario i  sve ćešče i  poboljevao-postajala, uz podršku svog supruga Zorana, pouzdani stožer  porodice,koji neprekidno  brižljivo bdije i  nad njegovim zdravljem i ukupnim stanjem.A od rođenja svoga prvog unuka, kada je sam Boško  bio punomlađi i vitalniji,pa do   našeg poslednjeg viđenja,samo par nedelja pre njegovog životnog  kraja,bilo je dirljivo sa koliko je nežnosti, pa i ganutljive mekote, Boško govorio o svojim unucima Vanji,Daši,Đorđu i Leni.  

Ispraćamo danas , na put bez povratka ,  našeg dragog Boška Krunića,  sa velikom tugom što ta jedinstvena gromada  od čoveka više neće biti sa nama.I sa još većim ponosom što smo ga imali i voleli-kao najdražeg  oca i deku,kao umnog političkog istomišljenika, kao mudrog lidera i doslednog i pouzadanog   saborca, kao našeg omiljenog druga i istinskog prijatelja Čoveka  koji se zbog svoga bogatog i delotvornog koliko i časnog ,i stradalničkog živorta zasluženo i nesumnjivo  seli u bolji i slavniji  deo istorije svoga vremena.

Neka   mu  je večna slava i hvala!