ŽIVAN BERISAVLJEVIĆ

JASNA STRATEGIJA SOLIDARNE BORBE ZA KORENITE USTAVNE REFORME I DOSTOJANSTVEN I RANOPRAVAN POLOŽAJ FEDERALNE VOJVODINE U SAVEZNOJ REPUBLICI SRBIJI [nr] Poštovani učesnici i uvaženi gosti Četvrte vojvođanske konvencije, Dragi prijatelji, [nr] Ovaj naš respektabilni skup održavamo nešto više od tri godine nakon Treće vojvođanske konvencije. Već na najavu da će IV VK biti održana na […]

JASNA STRATEGIJA SOLIDARNE BORBE ZA KORENITE USTAVNE REFORME I DOSTOJANSTVEN I RANOPRAVAN POLOŽAJ FEDERALNE VOJVODINE U SAVEZNOJ REPUBLICI SRBIJI

[nr]

Poštovani učesnici i uvaženi gosti Četvrte vojvođanske konvencije,

Dragi prijatelji,

[nr]

Ovaj naš respektabilni skup održavamo nešto više od tri godine nakon Treće vojvođanske konvencije. Već na najavu da će IV VK biti održana na današnji dan neki cinici su javno poručili – proći će vam ova „Nova vojvođanska inicijativa” kao vesela skupina dostojna međunarodnog dana šale i humora. A previđaju, te zloslutne šaljivdžije, da je prethodna konvencija, sasvim slučajno, održana 20. decembra 2008, dakle– na treću nedelju katoličkog adventa, koji je – kako nas je tada podsetio uvaženi Ištvan Pastor –period sveopštog prosvetljenja, iščekivanja pobede dobra nad zlim i bogatsva nad siromaštvom i bezvrednošću. Pa ipak, uprkos tako srećno izabranog dana za njeno održavanje, Vojvodini se nije posrećilo da se poruke, zalaganja i nadanja te Konvencije bar malo oživotvore, i da nam bude bar malo manje loše, ako već ne može da nam krene ka vidljivo boljem. Otuda ni sada ne treba strahovati da će se naše današnje odluke i stremljenja pamtiti, imati domašaja i trajati samo onoliko koliko i olake prigodne prvoaprilske šale.

[nr]

Naravno da su od održavanja Treće vojvođanske konvencije do danas njen Koordinacioni odbor i njeni sazivači i učesnici činili sve da stavove Rezolucije te konvencije učine optimalno delotvornim, kako u onim njenim delovima u kojima smo jezgrovito i jasno definisali šta neće Vojvodina koju mi predstavljamo – a to je ona Vojvodina koja je 2006. plebiscitarno odbacila aktuelni Ustav – tako i kad je reč o onim porukama Konvencije kojima smo, tada samo načelno, rekli kakav to ustavni status i u kakvoj zajedničkoj državi Srbiiji ta Vojvodina h o ć e. Nastojali smo da sa dokumentima i stavovima Konvencije široko upoznamo, pre svega, javnost Vojvodine i pripadnike svih naroda koji u Pokrajini žive, kao i sve relevantne predstavnike međunarodne zajednice. Zvanično smo uputili taj dokument svim čelnim ljudima Republike, kao i parlamentima i vladama Republike Srbije i AP Vojvodine. Nažalost, te institucije su, kao i parlamentarne partije koje ih tvore – skoro bez izuzetka– grubo ignorisale kako našu molbu da se sretnemo sa njihovim čelnicima, tako i konstruktivne stavove i dobronamerne predloge Treće konvencije kako da zajedno dođemo do novog istorijskog dogovora o trajno stabilnoj zajedničkoj državi i njenom modernom, demokrataskom ustavnom ustrojstvu, primerenom kako nesumnjivo složenom biću našeg društva, tako i evropskoj perspektivi Srbije.

[nr]

Skoro kao odmazda zbog takvih naših zalaganja, praksa postojanog političkog ponižavanja, ekonomskog devastiranja i duhovnog i identitetskog zatiranja Vojvodine od strane centralističke republičke vrhuške pojačano se, posle Konvencije, nastavila. Kad je reč o političkom ponižavanju Vojvodine, podsetiću vas samo na sramotnu halabuku oko davanja saglasnosti na predloženi Statut APV. Sem besomučnih nasrtajana vojvođansku autonomiju i njeno evropsko regionalno biće, bezočnosu i bez izvinjenja, iz dana u dan, sa govornice republičkog parlamenta vređani narodi i građani Vojvodine. U analima istorije državnog i ustavnog prava ostaće, ta dobro orkestrirana antivojvođanska rasprava, zapamćena i po tome što je nesravnjeno duže trajala debata o predlogu Statuta Vojvodine kao prividno autonomne regije, nego o predlogu Ustava iz koga je taj Statut izveden. A i po tome što je tada postalo belodano jasno da partitokratska vrhuška države Srbije ne želi da sprovodi ni one ustavne odredbe o ustavnom položaju Pokrajine koje je svojim oktroisanim ustavom upravo ona nametnula Vojvodini. I da joj se, nažalost, to može!

[nr]

Nije onda ni čudo što aktuelna Vlada Srbije do dana današnjeg nije htela da donese ni one bitne zakone bez kojih ni ovakva, fasadna i odobrena autonomija Pokrajine ne može da se ostvaruje, niti što nije htela da ispunjava čak ni ustavom utvrđene finansijske obaveze budžeta Republike prema Pokrajini. A nije čudo ni to što je požurila da donese antivojvođanski zakon o politčkim strankama, kojim je urnisala političku scenu Vojvodine i lokalnne samouprave. Sve je to sračunato da ubrza proces zatiranja političkog subjektiviteta Vojvodine i vidljivo oslabi baš one političke organizacije i snage koje su se tome zatiranju, od Miloševićevog akta do svog ukidanja, dosledno i energično suprodstavljale.

[nr]

Posledice intenzivnog višedecenijskog ekonomskog devastiranja Vojvodine, koje traje neprekidno od ukidanja njenog ustavnog subjektiviteta do danas, upravo su posle Treće konvencije u svoj svojoj drastičnosti izbile na svetlost dana: obelodanjeno je, naime, da je Pokrajina – od nekada, nesumnjivo najrazvijenijeg dela Republike Srbije, i jedne od najrazvijenijih regija prve i druge Jugoslavije – tako bezdušno, sistematski i sistemski eksploatisana, od momenta kad je srozana na status anonimne i obespravljene ”severne srpske pokrajine”, da je morala biti zvanično proglašenaza nerazvijeni deo Srbije. O tome svedoče i podaci koje smo vam prezentirali za današnju raspravu. Organizacije – sazivači III VK, koji su tu, statistički i politički dugo i vešto prikrivanu istinu i otkrile, alarmirale su vojvođansku javnost i pokušale da o tome otvore raspravu, pre svega u najodgovrnijm institucijama Pokrajine, ali su se oni koji njima upravljaju o te zahteve opet oglušili, isto kao što su se oglušili i o svojevremeni naš poziv da razmotre stavove Treće vojvođanske konvencije.

[nr]

Suočeni sa takvim pogubnim političkim i ekonomskim razvojem Vojvodine, a svesni istine da je to nesumnjiva posledica njenog pogubnog ustavnog položaja, a i sa takvim grubim odbijanjem vlasti da o tome razgovara u institucijama sistema, dogovorili smo se pre dve godine na Koordinacionom odboru da pripremimo Četvrtu vojvođansku konvenciju, čiji će slogan biti ”Nova vojvođanska ustavna inicijativa”. Odnosno – da ponovo pokušamo da politički iniciramo javni demokratski dijalog o neophodnosti temeljitih demokratskih reformi u društvu i državi i o neizbežnosti promene aktuelnog ustava, jer je on – ocenjivali smo – glavno izvorište duboke i sveopšte društvene i političke krize u zemlji. Takav bi se dijalog, naravno, morao voditi na temelju argumenata, a ne apriorne javne diskvalifikacije i političke diskriminacije onih koji ga pokreću.

[nr]

Ocenili smo, takođe, da je temeljita promena ustavog ustrojstva države Srbije uslov bez koga je nemoguće rešavanje sve zaoštrenijeg vojvođanskog pitanja, kao jednog od najkrupnijh otvorenih pitanja države Srbije. To pitanje postmiloševićevska vlast, naročito od atentata na Zorana Đinđića, uporno ”gura pod tepih”, politički perfidno guši i marginalizuje one snage koje ga pokreću i ignoriše one inicijative koje ukazuju na to da se ono na potpuno novim osnovama mora rešavati nakon što je Crna Gora postala nezavisna država, a Kosovo se samovlasno otcepilo od Republike Srbije. Polazeći od načelnih stavova i pristupa Druge VK, čiji je slogan bio ”Vojvođanska ustavna inicijativa”, a koji su potpuno ignorisani prilikom donošenja zlosrećnog ”mitrovdanskog ustava”, odlučili smo da u dokumentima, koje danas treba da usvojimo, temeljito razradimo one stavove dve prethodne konvencije, koji ukazuju na neophodnost postizanja istorijskog dogovora Srbije i Vojvodine, kao dva samosvojna ustavna entiteta koji danas tvore Republiku Srbiju, o budućem ustavnom ustrojstvu složene države Srbije. Polazili smo pritom od istine da je našadanašnja država na mnogo načina nedovršena država. Jedan od važnih vidova te nedovršenosti svakako je i od strane većine parlamentarnih partija omalovažavana istina da je u Srbiji na snazi ustav koji građani i narodi Vojvodine – koja je jedan od njena dva konstitutivna entiteta – plebiscitarno nisu prihvatili.

[nr]

Rezultat dvogodišnjeg rada KO i usaglašavanja stavova u okviru njega, kao i njihove provere i razrade na tribinama pojedinih organizacija – sazivača Konvencije, jesu predlozi dva programska dokumenta, koji su pred vama danas. Pisani politički jezgrovito i brižljivo promišljani sa istoriskopolitičkog, kao i sa ustavnopravnog aspekta, ocene, stavovi i predložena načela koje sadrže kompleksna Delkaracija IV VK o osnovama demokratskog ujedinjnja Vojvodine i Srbije u Saveznu Republiku Srbiju, a i lapidarna Izjava ”Nova vojvođanska ustavna inicijativa” predstavljaju najbolje obrazloženje razloga i političkih pobuda zbog kojih je sazvana Četvrta vojvođanska konvencija. Ti dokumenti sadrže, kako predlog razrađene koncepcije neophodnih ustavnih reformi, tako i strategiju borbe političkih snaga koje okuplja ova Konvencija za ostvarivanje tih promena. Oni se izričito zalažu za stvaranje snažnog ustavotvorog pokreta Vojvodine i Srbije, koji treba da se svim demokratiji primerenim sredsvima političke borbe izbore za neophodne predpostavke za sprovođenje te strategije. U predlozima Deklaracije i Izjave te su pretpostavke navedene i ja ih ne bih obrazlagao. Samo bih snažno naglasio našu nadu da će, u meri u kojoj se Srbija– kao država,i kao društvo – bude intenzivnije integrisala u evropske procese, narastati i snaga tog ustvavotvornog pokreta. Crna Gora postala nezavisna država, a Kosovo se samovlasno otcepilo od Republike Srbije. Polazeći od načelnih stavova i pristupa Druge VK, čiji je slogan bio ”Vojvođanska ustavna inicijativa”, a koji su potpuno ignorisani prilikom donošenja zlosrećnog ”mitrovdanskog ustava”, odlučili smo da u dokumentima, koje danas treba da usvojimo, temeljito razradimo one stavove dve prethodne konvencije, koji ukazuju na neophodnost postizanja istorijskog dogovora Srbije i Vojvodine, kao dva samosvojna ustavna entiteta koji danas tvore Republiku Srbiju, o budućem ustavnom ustrojstvu složene države Srbije. Polazili smo pritom od istine da je naša današnja država na mnogo načina nedovršena država. Jedan od važnih vidova te nedovršenosti svakako je i od strane većine parlamentarnih partija omalovažavana istina da je u Srbiji na snazi ustav koji građani i narodi Vojvodine – koja je jedan od njena dva konstitutivna entiteta – plebiscitarno nisu prihvatili.

[nr]

Dužan sam, međutim, da ukažem na to da su ovim dokumentima one izvorno vojvođanske snage, koje su se godinama borile za punu ustavnu izvršnu, sudsku i zakonodavnu autonomiju Vojvodine sada istakle načelo asimetričnog federalizma kao osnovni princip ustavnog ustrojstava buduće složene države Srbije, koju svojom plebiscitarno potvrđenom voljom čine Vojvodina i Srbija, kao dva statusno ravnopravna konstitutivna entiteta zajedničke složene države –Savezne republike Srbije.Taj pomak od autonomističke ka federalisičkoj platformi posledica je činjenice da je Republika Srbija, u čijem se sastavu nalazila Vojvodina kao pokrajina – nekada sa stvarnom, a od 1988. samo sa prividnom autonomijom– od osamostaljivanja Crne Gore prestala da bude federalna jedinica šire federativne države i da je i sama, prvi put od 1918., postala samostalna država.

[nr]

S obzirom da je to nova istorijska situcija u kojoj su se našli i Srbija, i Vojvodina u njoj; zatim – s obzirom na neporecivo i nepotrošivo istorijsko pravo građana i naroda Vojvodine da se u svakoj novoj istorijskoj situaciji izjašnjavaju kakav oblik države prihvataju; i, najzad – s obzirom na decenijska negativna iskustva i katastrofalne posledice po ekonomski i ukupni razvoj Vojvodine od 1988. do danas, od kada joj se nameće kvaziautonomni status po meri srbijanskih političkih elita, sazivači ove Konvencije se u pretežnoj većini zalažu za to da u budućoj državnoj zajednici Vojvodina ima status ravnopravnog konstituenta sa statusom republike sa geoistorijskom Srbijom u zajedničkoj državi federativnog ustavnog ustrojstva – Saveznoj Republici Srbjii. Dužan sam da kažem da je stanovite rezerve na ovakvu, federlističku platformu, koju u načelu podržava, izrazio ovih dana SVM i sa njima ćete tokom rada Konvencije biti upoznati.

[nr]

Odgovorno želim da nagalasim da je voljom svojih legitimnih predstavnika o prisajedinjenjuVojvodine Srbiji 1918, potvrđenim i 1945 god., srpski narod u Vojvodini trajno ostvario jednu od svojih velikih vekovnih težnji – da sa Srbijom živi u istoj državi. Ali, on se nikada nije mirio s tim da cena ujedinjenja Vojvodine sa Srbijom bude zatiranje njegovog političkog subjektiviteta, evropskog subcivilizacijskog regionalnog identiteta i identiteta manjinskih naroda Vojvodine, niti da u toj državi Vojvodina bude tretirana od strane srbijanske centralističke vrhuške kao ratni plen i unutrašnja kolonija Srbije. Poučeni upravo takvim gorkim mnogodecenijskim iskustvom, smatramo da je najbolji način da se naša želja da i dalje budemo u državnom jedistvu sa istorijskom Srbijom više ne sme plaćati tako previsokom cenom kao što je permanentna ekonomska eksploatacija i postojano zatiranje samosvojnih osobenosti Vojvodine i naroda koji u njoj žive. Zato i tražimo ustavnu ravnopravnost federalne Vojvodine sa federalnom Srbijom na način kako to u Deklaraciji predlažemo.

[nr]

Snažno želim pritom da naglasim da je sadržina prava i funkcija, koja smo ranije tražili za Vojvodinu zalažući se za njenu suštinsku, dakle punu ustavnu autonomiju i sadržina onih prava koje sada u Deklaraciji predlažemo za fedralne entitete potpuno, naglašavam -potpuno ista. Mi, dakle, ovim dokumentom ne zahtevamo više prava za Vojvodinu, nego potpunije političke garancije i veća ustavopravna ovlašćenja Vojvodine da svoju istinsku ravnopravnost legitimno štiti. A zalažemo se i za njen ravnopravni udeo u funkcionisanju savezne države i za zajedničku odgovornost za njen itegritet, stabilnost i prosperitet.

[nr]

Onima koji nas, u želji da ovekoveče neravnopravnost čija je žrtava Vojvodina i njeni građani i brojni narodi, optužuju da smo zagovornici razbijanja jedinstva države i separatizma, pre svega mi, vojvođanski Srbi, treba da odgovorimo da su naša zalaganja da država Srbija bude ustrojena kao moderna evropska država po meri svoga složenoga bića najbolji način da ona trajno bude organski jedinstvena i dugoročno stabilna i snažna država i istinski demokratski artikulisano društvo. Uostalom nije slučajno da suštinska zalaganja ove i prethodnih Konvencija podržavaju najuticajnije političke organizacje praktično svih vojvođanskih manjinskih naroda, jer su njihove političke elite shvatile da -ma koliko bio visok stepen i sadržina njihove manjinske autonomije – oni ne mogu biti istinski ravnopravni sa građanima Srbije sve dok nisu ravnopravni kao građani Vojvodine.

[nr]

Pre nego što izložim nekoliko zaključnih stavova, dozvolite mi da objasnim zbog čega Čevrtu vojvođansku konvenciju nismo odložili za vreme posle izbora, kao što smo postupili pre nekoliko godina, kad smo sazivali Treću konvenciju. Neki nam ovih dana javno poručuju da” sada nije trenutak za pokretanje ovih pitanja”, dok nas pojedini istaknuti vojvođanski politički prvaci – koji su bili glavni nosioci omalovažavanja poruka prethodnih konvencija – ovih dana javno optužuju da je današnja Konvencija, kako vele, izborno sračunati potez, a drugi grlato dodaju– i puki ”marketinški” izborni skup. Neću ove tvdrnje podrobnije razobličavati, ali ću reći samo ovo: istina je jedna i nesporna koliko i jednostavna – zakazali smo Četvrtu vojvođansku konvenciju onda kada smo završili sve pripreme do mere da možemo da je zakažemo. Da smo uspeli da te pripreme ostvarimo ranije, držali bismo Konvenciju krajem februara, na dan kada je Vojvodina izglasala svoj prvi ustav. Uostalom, zbog toga što Konvenciju držimo u vreme izborne kampanje, zbog obaveza prema njoj, predstavnici nekih partija – sazivača Konvencije i odsustvuju sa današnjeg skupa, što je svakako šteta. A naravno da smo zainteresovani danas, kao što bismo to bili i u februaru, da jačaju izborne šanse stranaka– sazivača Konvencije i onih njenih učesnika koji na izbore izlaze kao pojedinci ili kao grupe građana, jer to jača parlamentarne pozicije zagovornika stavova koje danas treba da usvojimo.

[nr]

Poštovani učesnici Konvencije,

mnogo je važnih pitanja koja bi takođe bilo prirodno uključiti u uvodno izlaganje na skupu kakav je ovaj. Svesno sam ih izostavio, jer smatram da su dokumenta koja danas treba da usvojimo najbolji podsticaj za plodnu i kompetentnu raspravu kakvu očekujemo. Široki javni odjeci, koje je izazvala već prva najava Četvrte vojvođanske konvencije, ma koliko među njima bilo i onih iz arsenala apriorne osude i satanizacije svakog pokušaja Vojvodine da postavi pitanje svoga ustavnog položaja, ubedljivo upućuju na zaključak da se to pitanje više ne može ignorisati, a njegovo rešavanje beskonačno odlagati, kao što se ne mogu odlagati ni ustavnne reforme zemlje u celini. Dok mi u završnom delu Deklaracije izričito kažemo da odlaganje rešavanja tih pitanja kao gorućih unutrašnje političih pitanja neizbežno vodi u opasna politička zaoštravanja u zemlji i neizbežnu njihovu internacionalizaciju, korifeji srbijanske ultradesnice i ideolozi antievropske Srbije tipa Koštunice, već su nas optužili da, zastupajući načelo federalizacije, ova Konvencija radi, ni manje – ni više, nego po nalogu EU! Čuj!

[nr]

Upravo zbog takvih, mi jasno poručujemo vojvođanskoj i široj javnost: ova Konvencija zagovara postizanje demokratskog političkog dogovora, naglašavam dogovora – sa onom Srbijom koja sve vidljivije postaje svesna neohodnosti korenitih ustavnih refomi, bez kojih nema evropske moderne i prosperitetne Srbije i nudi svoju inicijalnu platformu za takav dogovor. Rezultat tog dogovora treba da bude zajednička, naglašavam – zajednička Povelja kao politički usaglašena platforma za korenite ustavne promene.

[nr]

Konvencija je, već zbog toga, ne samo zagovornik stvaranja, nego i delotvoran vojvođanski zametak širokog ustavotvornog pokreta u zemlji, koji za te promene treba da se izbori. Naša zalaganja nisu usmerena protiv Srbije, ni protiv srpskog naroda, već samo energično zahtevaju promene onog zlosrećnog ustava koji je u okove besprimernog centralizma i svemoćne partiokratije okovao ne samo Vojvodinu, nego naše ukupno društvo. Ova naša inicijativa prvi je osmišljen poziv na razbijanje tih okova i zato je i izazvala toliku pozornost javnosti i toliko uznemirila moćne protivnike bilo kakvih demokratskih reformi u državi i društvu.

[nr]

Baš zato moramo istrajati u svojim stremljenjima i odmah posle Konvencije i izbora organizovano i solidarno prionuti ka oživotvorenju njenih stavova i zahteva. To podrazumeva širenje kruga onih koji nas u Vojvodini podržavaju, još čvršče povezivanje sa svima onima koji su u Srbiji konačno krenuli u borbu za preokret, onima koji iskreno, a ne iz kalkulantskih izbornih razloga traže ustavnu decentralizaciju i regionalizaciju i, dabome, sa onima -brojnim, a sve više očajnima – koji kao najveći gubitnici tranzicije – zahtevaju poboljšanje ustavnog položaja sveta rada.

[nr]

Mi, poštovani prijatelji, i ovom Konvencijom, i njenim porukama, na zabrinjavajuće dugo relevantno, umesno koliko i skeptično pitanje jednog nama bliskog vojvođanskog uglednika i publiciste ”Ima li još Vojvodine”, koje je on uzeo za naslov svoje odavno napisane knjige, dajemo ubedljivi i ohrabrujući odgovor: ima je, i biće je, sve dok ima borbe za njenu samobitnost, za njen politički subjektivitet i njen regionalni identitet.

[nr]

Ovaj naš skup je upravo tome posvećen – da tu borbu politički osmisli, ohrabri i učini delotvornom.

[nr]

ŽIVAN BERISAVLJEVIĆ
kopredsednik Koordinacionog odbora sazivača Četvrte vojvođanske konvencije