Govor Vasa Stajić

Dame i gospodo! Poštovani prijatelji! Novi Sade! Vojvodino! Srbijo! Svete! 70 godina nakon telesne smrti Vase Stajića, stojimo danas ovde, uspravni i ponosni što je u nama njegova živa misao i njegovo učenje. Imamo, dakle, nadu da ćemo, vodjeni njegovim životom i njegovim iskustvom – naći put za našu današnju muku i sveprisutnu propast, koju […]
Vojvodjanska partija

Dame i gospodo!
Poštovani prijatelji!
Novi Sade!
Vojvodino!
Srbijo!
Svete!

70 godina nakon telesne smrti Vase Stajića, stojimo danas ovde, uspravni i ponosni što je u nama njegova živa misao i njegovo učenje. Imamo, dakle, nadu da ćemo, vodjeni njegovim životom i njegovim iskustvom – naći put za našu današnju muku i sveprisutnu propast, koju osećamo jednako sada, kao i on kada je, iscrpljen u borbi sa nacionalizmom i već uveliko nadolazećim fašizmom rekao: „Godine 1932, moram priznati, ja nisam znao gde je spas Vojvodine“.

Dohvatio je mladi Stajić kraj devetnaestog veka, upoznao ga kao vek „nacionalizma“, ali i kao vek rođenja modernog evropskog građanskog društva, na idejama slobode, bratstva i jednakosti. Prihvatajući 1896. g u Parizu ideje socijalizma, respektujući Marksovu ekonomsku teoriju, Vasa Stajić nije postao salonski socijalista. Ispravno je uviđao i kritikovao nedelotvornost, ne samo Tomićevih radikala, nego i Politovih liberala i zamerao im što ništa ne rade da se promeni ono, što je okarakterisao u "Zastavi" 1897. rečenicom: „Stanje našeg naroda je skoro očajno.“

1903. u Lajpcigu je nagovestio svoju potonju prosvetiteljsku i prosvetnu misiju ovako: „Budućnost Jugoslovena ima da stvori škola. Tako ćemo postati deo Evrope, pa neće sa nama računati kao s kolonijom kuda će slati proizvode svoje industrije i kulture uopšte, u zamenu za naše sirovine. … Neće vojska rešiti pitanje naše budućnosti, ona nas neće spasiti sramotne uloge potrošača, niti će nam otvoriti kolonije kuda bismo mi izvozili. Spas je naš vezan za nade koje smemo polagati u naučnike naše i mislioce, prirodnjake i industrijalce, u trgovce i inžinjere. I zato  je naša glavna briga da obrazujemo što veći broj istinski stvaralačkih ljudi, pa i žena. I prva naša briga je škola.“ 

Otpor ka „mađarizaciji“, nakon Aponjijevog zakona 1907. stvorila je u Vasi Stajiću bunt revolucionarnog karaktera. 1912. osniva  „Novog Srbina“, časopis sa kojim budi  nacionalni zanos u južnog Ugarskoj. Očiju uprtih u Beograd, u njegovu Narodnu odbranu, zatiče tamo političku i tajno-policijsku elitu Srbije u previranjima i kovanju ambicioznih, ekspanzicionističkih planova, u pripremi za prvi svetski rat. Kao nekada Svetozar Miletić i Vasa Stajić će biti izdat upravo u Beogradu, tako što mu je pronađena članska karta antiugarske Narodne odbrane, zahvaljujući policijskom generalu Jankoviću, koji je dostavljao spiskove srpske mladeži Austrijskoj tajnoj službi. Vasa Stajić je u čuvenom „segedinskom procesu“, čuvajući svoje učenike, prihvatio sokratovski krivicu za pripremu „oružanog ustanka“ i „obaranje Dvojne monarhije“ i kao „najveći neprijatelj države“ bio osuđen na višegodišnju robiju 1913.

Izići će iz zatvora u osvit stvaranja nove države pod krunom Karađorđevića, on, borac protiv, ne samo monarhističkog feudalizma, nego borac za moderno, napredno društvo, socijalne pravde, on ateista, duboko uveren o bliskoj mogućnosti ostvarenja svojih ideala o jednom, jugoslovenskom narodu. Ubrzo će usledeti razočarenja. Narastajuće nacionalističke tenzije razdiraće i onako opljačkanu Vojvodinu, koja postaje plenom centralističke države. U članku „Dole s šovinizmom“ 1920. reći će sledeće: "Nevaljalci su oni koji Vojvodinu krste srpskom, a rade na tome da ona bude izgubljena… Jer jedno je jasno: nisu Mađari Vojvodinu izgubili zato što bi ona bila srpska, nego zato što su bili vitezi grube sile, te odricali pravdu mnogim narodima Vojvodine… Vojvodina će prema tome biti konačno naša, ne od dana potpisa mira u Trijanonu, nego od onog dana kada mi prezremo sve preživele nacionalističke fraze, kad nadjemo način da zadovoljimo raznorodno stanovništvo Vojvodine.. kad mu ostavimo mogućnost poistovećivanja sa Evropom, a ne sa Balkanom, kad mu u prvom poistovećivanju budemo mi prednjačili. … Ne, gospodo šovnisti, srbijanski karakter administracije, nego evropski karakter celokupnog našeg života…"

U martu 1922. godine, uz pristanak Jovana Cvijića formira Naučni odsek u krilu Književnog odeljenja Matice srpske koji bi predstavljao pokrajinsku Vojvođansku akademiju. Deset godina nakon "Novog Srbina" u novim okolnostima u velikoj, jugoslovenskoj državi, osniva časopis "Nova Vojvodina": "Mi nećemo da Vojvodina bude pokrajina koja u ostalu Jugoslaviju izvozi brašno i svinje, … a nauku i umetnost da mora uvoziti; mi nećemo da naša pokrajina bude samo bogata, nego je hoćemo prosvećenu, hoćemo da i ona sarađuje s ostalim oblastima u rešavanju krupnih problema našeg kulturnog života… Preko dve stotine godina mi svojim zubima lomimo taj tvrdi orah u stavu manjine… Zar svi da proglasimo sumrak naših vođa i učitelja, pomračenje naših zvezda, da se odrečemo integralnog liberalizma koji nam zavetovaše i Dositej i Jovan Sterija Popović i Svetozar Miletić? Ne, mi bismo time izneverili ne samo duhovne svoje pretke, i ne samo Vojvodinu, nego i Srbiju i Jugoslaviju. …“

Proučavajući Vojvodinu, Vasa Stajić otkriva ovo: „Od godine 1847. od pojave Svetozara Miletića, Branka Radičevića, Jovan Jovanovića Zmaja, politika Srba u Vojvodini postaje velika politika. To više nije politika koja se bori za goli život svog naroda, nego je u vezi sa slobodarskim strujanjem onovremene Evrope… Jovan Cvijić, koji je dobro poznavao Srbiju, govorio nam je da će u novom sklopu države Vojvodina dobiti ono što bude umela sebi da otme… proučavajte Vojvodinu, organizujte je i obnovite slobodarske tradicije njene. … Imajte više hrabrosti da kulturnu misao suprotstavite antikulturnoj i da joj pomognete do pobede. Naročito, ne kukajte i ne vajkajte se, nego se borite."

I učenici Vase Stajića će u predvečerje Drugog svetskog rata osnovati OMPOK, Omladinsko-kulturno-privredni pokret i biti nova brana nacionalfašizmu. Učestvovaće u narodnoj i oslobodilačkoj borbi. Na delu oslobođene teritorije pridružiće im se već veoma oboleo njihov učitelj i prijatelj,  dočekaće oslobođenje od ustaških i Hortijevih trupa. Nakon planetarne pobede slobodnog sveta, vratiće se Vasa Stajić u javni život, kao doživotni predsednik Matica Srpske. Na večni put biće ispraćen ispod Miletićevog spomenika, na dan kada se rodio, 1947. godine, a Vojvodina će se ponovo roditi, jaka, prosperitetna i uvek drugačija i zanosnija nego što je bila.

Zbog toga smo danas ovde, zbog toga nemamo pravo na zaborav. Borićemo se i dočekati onakvu Vojvodinu i Srbiju, onakvu Evropu kakva nam dolikuje i kakvom nam je zavetovao Vasa Stajić. Slava mu!