VOJVOĐANSKA USTAVNA INICIJATIVA

Predstavnici izvorno vojvođanskih političkih stranaka, regionalnih nevladinih organizacija, uglednih vojvođanskih institucija i pojedinaca iz oblasti nauke, kulture, obrazovanja, privrede, sporta i drugih oblasti, kao i pripadnici i ugledni predstavnici svih vojvođanskih naroda i etničkih grupa   – Polazeći od stavova Medjunarodne konferencije u Londonu (1992.) i Rezolucije Evropskog parlamenta (septembar 2005.);   – Ponovo afirmišući […]

Predstavnici izvorno vojvođanskih političkih stranaka, regionalnih nevladinih organizacija, uglednih vojvođanskih institucija i pojedinaca iz oblasti nauke, kulture, obrazovanja, privrede, sporta i drugih oblasti, kao i pripadnici i ugledni predstavnici svih vojvođanskih naroda i etničkih grupa

 

– Polazeći od stavova Medjunarodne konferencije u Londonu (1992.) i Rezolucije Evropskog parlamenta (septembar 2005.);

 

– Ponovo afirmišući stavove i preporuke Prve vojvođanske konvencije, održane u Subotici 28. februara 2004. godine;

 

– Snažno nagalašavajući regionalni identitet, politički subjektivitet i istorijski stečeno pravo Vojvodine na punu ustavnu autonomiju sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću, a svih njenih naroda i etničkih grupa na različite vidove narodnih autonomija i puno poštovanje konstitutivnosti nacionaliteta Vojvodine;

 

– Insistirajući na svom nepotrošivom pravu da se u svakoj novoj istorijskoj situaciji izjašnjavaju u kojim državnim okvirima i pod kojim ustavnim uslovima građani i narodi Vojvodine žele da ostvaruju svoje osvedočeno pravo na autonomiju;

 

– Odbacujući sva nedemokratska rešenja, centralističke, unitarističke i rojalističke pristupe u predstojećim ustavnim reformama u Srbiji kao složenoj zajedničkoj državi, koje se mogu vršiti samo uz punu saglasnost građana Vojvodine i ravnopravno učešće njihovih legitimnih predstavnika aklamacijom usvajaju REZOLUCIJU

 

VOJVOĐANSKA USTAVNA INICIJATIVA

I

Političku situaciju u Republici Srbiji karakteriše sveukupna društvena kriza koja se sve više produbljuje, a osnovne protivurečnosti dalje zaoštravaju. Nesposobnost Parlamenta i Vlade da rešava nagomilane probleme postala je očigledna. Razorno delovanje stranaka nacionalističke orijentacije i ponovno vraćanje u državnu strukturu snaga Miloševićevog režima, prepoznajemo kao glavne generatore krize.

 

Posledice takve politike su sve teže: stagnacija i nazadovanje privrede, paraliza pravosudnog sistema, ekstremno društveno raslojavanje na tanak sloj tajkuna i sve siromašnije građanstvo, obespravljeno radništvo i seljaštvo, licemerno zaklinjanje Vlade u saradnju sa Evropskom Unijom, uz istovremenu uočljivu opstrukciju te saradnje i neispunjavanje elementarnih međunarodnih obaveza. Sve to predugo traje i ponovo gura zemlju u bedu, izolaciju i beznadje.

 

II

 

Vojvodina i njeni narodi, građani i građanke ne žele da se mire sa takvim stanjem u državi koju smatraju trajno svojom, ali i zrelom za promene na bolje. Aktuelni, po sadržini i načinu donošenja nedemokratski Ustav Srbije, ukidajući politički subjektivitet Vojvodine kao njeno istorijsko i tekovinsko pravo, sveo je autonomiju Vojvodine na mrtvo slovo na papiru. Republika Srbija je jedna od najcentralizovanjih država u svetu. U njoj je na delu potpuna centralizacija odlučivanja i gazdovanja prirodnim i radom stvorenim resursima i finansijama. To čini pre svega AP Vojvodinu, ali i druge oblasti, opštine i gradove u državi razvojno sve sputanijima i celinom sve siromašnijima.

 

III

Jedini izlaz iz te situacije je potpuni diskontinuitet sa autoritarnim, odnosno partitokratskim sistemom, sadašnjim stanjem i politikom koja se vodi u društvu. Polazna osnova za to je donošenje novog Ustava. Taj Ustav može doneti samo Ustavotvorna Skupština, kao izraz najšire plebiscitarne volje građana, a ne trenutnog interesnog kompromisa parlamentarnih stranaka. Novi Ustav treba da osigura evropeizaciju Srbije, decentralizaciju vlasti i odlučivanja do nivoa opština, vraćanje autonomije Vojvodini u punom sadržaju, uvodjenje sistema subsidijarnosti kao najprimerenijeg demokratskom društvu i najcelishodnijeg za izvlačenje zemlje iz krize uz ubrzan razvoj.

 

IV

Učesnici Druge vojvođanske konvencije smatraju da je – u momentu uspostavljanja pune nezavisnosti i samostalnosti Republike Srbije kao međunarodno priznate države, a i stoga što je njen važeći ustav donesen na evidentno nelegalan način – ovakav postupak donošenjanovog Ustava principijelno i državnopravno jedino moguć i zbog toga neće smatrati pravno valjanim druge procedure. Za formiranje zrele i ozbiljne političke volje za donošenje novog modernog evropskog ustava i to na najdemokratskiji i našoj situaciji najprimereniji način najbolje bi bilo organizovati široku zajedničku akciju kao ustavotvorni pokret svih evropski orijentisanih snaga Srbije i Vojvodine – političkih stranaka, nestranačkih organizacija, univerziteta, društava i institucija kulture, sindikata i najaktivnije učešće manjinskih nacionalnih zajednica preko njihovih legitimnih predstavnika.

 

U novom se Ustavu mora jasno naznačiti da je Republika Srbija država svih njenih građana i građanki i svih naroda koji u njoj žive, da je reč o složenoj i decentralizovanoj državi koju čine njeni različiti, a jednakopravni entiteti, među kojima je Pokrajina Vojvodina istorijski potvrđena konstitutivna pokrajina sa odavno osvojenim pravom na punu ustavnu autonomiju.

 

V

Učesnici Konvencije zahtevaju da u donošenju novog Ustava građani i narodi AP Vojvodine- polazeći od neosporno stečenog i dokazanog subjektiviteta AP Vojvodine i njenih istorijskih prava – ravnopravno učestvuju i odlučuju preko svojih legitimnih zastupnika. Izbornim sistemom za Ustavotvornu Skupštinu nužno je obezbediti adekvatnu nacionalnu, teritorijalno – regionalnu i socijalnu reprezentativnost u njoj, kao izraz nesumnjive složenosti države Srbije. Neophodno je takodje obezbediti da se bitna ustavna načela mogu donositi samo konsenzusom, a ne preglasavanjem.
Takvoj decentralizovanoj državi primerena bi bila dvodomna Skupština koju bi činili Veće građana i Veće pokrajina.

 

VI

U trenutku kada se Republika Srbija nakon 88 godina – treba ponovo da uredi kao suverena i samostalna, a pritom i moderna evropska država, najveći zadatak političkih činilaca u Srbiji je postići istorijski dogovor sa izvornim političkim predstavnicima naroda i građana Vojvodine o budućoj konstituciji i trajnom definisanju statusa i Srbije i Vojvodine.

 

Istorijsko iskustvo, pogotovo od 1918. godine, pokazuje da je eksploatacija i sputavanja razvoja AP Vojvodine bilo najmanje, a da su prosperitetni socijalni, ekonomski, nacionalni i kulturni razvoj najintenzivniji – kada je Vojvodina imala najviše konstitutivnih prava i odgovornosti za sopstvenu sudbinu. Neodložni je trenutak da se konstitutivnim aktom Vojvodine precizno i trajno definiše status i opseg prava koja će AP Vojvodina ostvarivati samostalno na svojoj teritoriji, a koja će prava, na osnovu saglasanosti i sporazumno sa drugim konstituentima države, preneti na zajedničke republičke organe i institucije. Zato je neophodno da građani i nacionalne zajednice Vojvodine u svojoj Konstitutivnoj skupštini donesu konstitutivni akt, kojim će AP Vojvodina urediti način ostvarivanja svoje potpune zakonodavne, izvršne i sudske autonomije i osigurati autonomno raspolaganje vlastitim prirodnim i radom stečenim resursima i finansijama.

Takav položaj AP Vojvodine podrazumeva da Skupština AP Vojvodine treba da bude višedomna.

 

VII

 

Konstitutivnim aktom Vojvodine treba osigurati i trajno urediti i način ostvarivanja svih oblika autonomije manjinskih naroda Vojvodine, efikasne zaštite onih njihovih kolektivnih i ljudskih prava, koje svojim Ustavom treba da garantuje zajednička država, kao i prava delova naroda kad god se oni nadju u manjinskom položaju u svakoj užoj ili široj zajednici.

 

Tim aktom Vojvodine mora se manjinskim narodima u Pokrajini garantovati njihova konstitutivnost, jezička i svaka druga ravnopravnost i jednakopravnost uz primenu načela pozitivne diskriminacije, puno pravo na personalnu i kulturnu autonomiju. Sva predstavnička tela i svi organi vlasti obavezni su da osiguraju adekvatnu zastupljenost manjinskih naroda u njima.

 

VIII

Verifikovanje i garantovanje takvog nivoa i ustavnog položaja autonomije Pokrajine Vojvodine novim Ustavom Republike Srbije, otvorilo bi proces dosledne regionalizacije i u Pokrajini, što bi kao konačni rezultat imalo harmonizaciju razvoja, uklanjanje incidentalnih situacija i opšti i materijalni napredak koji omogućuje stabilne višenacionalne i multikulturne strukture, otvorene za saradnju sa regijama i državama u okruženju i nalaženju zajedničkih interesa i na širim evropskim prostorima.

 

Dragoceni su pri tome podrška i razumevanje Evropskog Parlamenta i drugih institucija Evrope. Jasno izražena podrška Evrope takvom statusu AP Vojvodine, koja je već primljena u zajednicu evropskih regija, ubrzava široko otvaranje puta ka članstvu u Evropskoj Uniji i samoj Republici Srbiji, bez ugrožavanja njenog teritorijalnog integriteta i modernog suvereniteta. To bi svakako bio i dodatni podsticaj za intenziviranje procesa unutrašnje demokratizacije Srbije i postizanje pune harmonizacije sa zajedničkim evropskim strukturama.

 

IX

 

Samo ustavno konsolidovana na ovakvim osnovama, Vojvodina može osigurati i brži boljitak svojim brojnim starim i novim sugrađanima, koje stoga pozivamo i od kojih očekujemo da podrže ova zalaganja da bi oni i njihovi potomci imali trajno utočište i sigurnu budućnost u multinacionalnoj zajednici evropskog duha i prosperiteta, kakva je uvek bila i kakva ostaje Vojvodina.

 

Predlažemo i zahtevamo da Skupština APV usvoji Rezoluciju o budućem konstitutivnom uređenju kako AP Vojvodine, tako i Republike Srbije u kojoj će se, poštujući principe ravnopravnosti i jednakopravnosti, izraziti puno poštovanje prava Srbije na državnost, međunarodno pravni subjektivitet i suverenitet i puno pravo Vojvodine na politički subjektivitet i ustavnu autonomnost u okviru Republike Srbije kao samosvojne, nezavisne i složene evropske države.

 

X

Pozivamo sve reformski orijentisane snage u Vojvodini i Srbiji na punu saradnju i okupljanje oko ovih sudbonosno važnih i politički urgentnih zadataka od kojih zavisi naša zajednička budućnost.

 

Novi Sad, jula 2006. godine