PREDGOVOR

Autonomija višenacionalne Vojvodina je istorijska kategorija za koju se Vojvođani bore od polovine 19. i tokom celog 20. veka, da bi samo u jednom periodu od nepunih 15 godina imali stvarnu autonomiju. Ustav SFRJ iz 1974. godine omogućio je uspostavljanje stvarne i istinske autonomije Vojvodine sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. Pokrajina je dobila status […]

Autonomija višenacionalne Vojvodina je istorijska kategorija za koju se Vojvođani bore od polovine 19. i tokom celog 20. veka, da bi samo u jednom periodu od nepunih 15 godina imali stvarnu autonomiju. Ustav SFRJ iz 1974. godine omogućio je uspostavljanje stvarne i istinske autonomije Vojvodine sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. Pokrajina je dobila status moderne evropske regije koja je imala punu odgovornost i samostalno odlučivala o sopstvenom razvoju uokviru Republike Srbije i SFRJ i zajedno i ravnopravno sa svim republikama i pokrajinom Kosovo učestvovala u zajedničkom razvoju.

 

Taj period pune autonomije značio je za Vojvodinu istorijsku prekretnicu u političkom, privrednom, nacionalnom, zdravstvenom, socijalnom, obrazovnom, kulturnom i ukupnom civilizacijskom razvoju.

 

– Vojvodina je dobila i iskoristila šansu da zaustavi zaostajanje i delom nadoknadi izgubljeno. – To je vreme u kome se najviše gradilo i izgradilo u njenoj ukupnoj viševekovnoj istoriji: podignut je ogroman broj krupnih privrednih objekata, poljoprivreda je dobila neviđeni zamah, izgrađeno je stotinu novih škola, desetine zdravstvenih objekata, pozorišta, domova kultura.. Gradovi i sela širom Vojvodine, u tom razdoblju, ubrzano su razvijani i ulepšavani. Vojvodina je postala izrazito privlačno imigraciono područje, uporediva sa razvijenim i naprednim evropskim regionima, a u njenoj dinamično menjanoj demografskoj strukturi, posebno raste broj Srba i Jugoslovena. Intenzivni svestrani razvoj Pokrajine otvarao je perspektivu boljeg i srećnijeg života svim njenim građanima – starim i novodoseljenim – kao i svim njenim mnogobrojnim nacionalnostima.

 

Međutim, velikosrpski nacionalisti nikada, ni pre ni posle II svetskog rata, nisu prihvatili autonomni status Vojvodine, a naročito su se žestoko suprotstavili rešenjima Ustava iz 1974, koji joj je takav status u punoj meri osiguravao i garantovao. Zbog toga oni kontinuirano vode organizovanu političku i medijsku kampanju protiv ustavnog položaja Vojvodine i protiv njenog političkog rukovodstva optužujući ih, pre svega, za separarističko autonomaštvo, ali i za stanje na Kosovu. To je naročito eskaliralo posle Titove smrti i, posebno, posle famozne Osme sednice CKSKS i pobede Slobodana Miloševića. Tada dolazi do neviđenog bujanja nacionalizma u Srbiji, tzv. „događanja naroda“, do organizovanih mitinga, do medijskog linča vojvođanskog rukovodstva, što je sve omogućilo da se Vojvodini 1988. godine nasilnim putem u tzv. „jogurt revoluciji“, na neustavan i nezakonit način, oduzme i sruši autonomija. Miloševićevim ustavom iz 1990. to je i formalno- pravno učinjeno tako da je autonomija pokrajina ostala šuplja forma bez ikakvih sadržaja. Rušenje autonomije Vojvodine bio je ne samo nagoveštaj već i suštinski početak razbijanja avnojevske Jugoslavije, suludih ratova u Hrvatskoj i BiH, i napokon, gubljenja Kosova, verovatno zauvek.

 

Tada nastaje novi period pljačke i bezobzirnog izvlačenja materijalnih dobara iz Vojvodine, njenog siromašenja i zaostajanja. Opljačkani su njeni zdravstveni, penzioni i drugi fondovi, banke, budžetska sredstva i potpuno devastirana razvijena privreda Pokrajine. Njeni ljudski i materijalni resursi su masovno i obilato angažovani i zloupotrebljeni u ratnim sukobima koji su vođeni na teritoriji bivše SFRJ.

 

Političke snage u Vojvodini koje su se suprotstavljale takvom statusu i takvom ponižavanju i poništavanju autonomije Vojvodine grubo su onemogućavane ili ignorisane u javnosti. Skoro sve političke stranke u Vojvodini, pre svega LSV, SVM, SDFV (USV odnosno SDPV) i još neke, pokušavale su da skrenu pažnju domaćoj i međunarodnoj javnosti na neprihvatljivost i neodrživost položaja u kome se posle 1988. našla Vojvodina i načina na koji je poništena njena autonomija. Zahvaljujući tom angažovanju, na Londonskoj konferenciji o Jugoslaviji 1992. godine, usvojen je zaključak o neophodnosti hitnog vraćanja ustavnih prava i pune autonomije Vojvodini. Nevladine organizacije, pre svega Vojvođanski klub, (koji je u desetogodišnjem periodu organizovao blizu stotinu govornica na tu temu), svoju ukupnu aktivnost bazirali su na upoznavanju javnosti sa neprihvatljivim političkim i ekonomskim položajem Vojvodine i apelovanjem i pozivanjem političkih stranaka i svih autonomističkih snaga da se ujedine i zajednički nastupaju u političkoj i demokratskoj borbi za vraćanje pune autonomije Vojvodini. Rezultat toga zalaganja bio je stvaranje Vojvođanskog pokreta i nekoliko vojvođanskih strateško-političkih saveza i izbornih koalicija.

 

Vojvođanske političke stranke i nevladine organizacije dale su nemerljiv doprinos u borbi protiv miloševićevskog režima i pobedi demokratskih snaga u Republici Srbiji na izborima 2000. godine. Zbog toga su nade Vojvođana da će se, ubrzo nakon promene političke vlasti u Republci, u skladu sa izbornim obećanjima DOS-a, korenito promeniti i ustavni položaj Vojvodine i vratiti njena tekovinska autonomna prava, bile ogromne. Nažalost, ta očekivanja su, uprkos obećanjima i uveravanjima, sve do danas u potpunosti izneverena. Nove vlasti, nakon pada režima Slobodana Miloševića, uprkos proklamacijama da će prvo doneti novi demokratski ustav, zadržale su sve bitne poluge zatečenog centralističkog sistema i moćnog državnog aparata Republike Srbije i nisu pristupile vraćanju pune ustavne automije Vojvodini, iako je to bio zajednički usaglašen i uporno i stalno isticani zahtev vojvođanskih političkih snaga. Traženo je da se vrate nasilno i neustavno oduzete nadležnosti i ingerencije Vojvodine, tražena je promena Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, obnavljanje ukinutih i izmeštenih institucija i obezbeđenje prava na izvorne prihode Pokrajine i na njihovu distribuciju. Ništa od toga nije ostvareno, sem što su tzv „Omnibus zakonom“ pokrajinskim organima prenete neke od nadležnosti Republike u pojedinim oblastima i preneta odgovarajuća sredstva u budžet Pokrajine za finansiranje tih funkcija.

 

Posle ubistva premijera Zorana Đinđića i naročito posle izbora krajem 2003. godine, kada u Republički parlament nije, zahvaljujući diskriminatorskom Zakonu, izabran nijedan poslanik na listi vojvođanskih regionalnih i manjinskih političkih stranaka i posle formiranja vlade Vojislava Koštunice, centralizacija vlasti u Srbiji postaje još rigidnija i bezočnija. Unitarizam i centalizam moćnog velikosrpskog nacionalističkog bloka i njegovi nosioci u legitimnim institucijama i organizacijama sistema negiraju, ne samo autonomna prava Vojvodine nego i potrebu njenog postojanja, čime se, pored gušenja nacionalnog, socijalnog, naučnog, kulturnog i svakog drugog razvoja Vojvodine obezbeđuje nesmetano nastavljanje pljačke njenih ekonomskih resursa.

 

Vojvođanske političke snage – odlučne u nemirenju sa takvim stanjem – okupljaju se i organizuju Prvu vojvođansku konvenciju u Subotici krajem februara 2004. godine, samo dva meseca posle diskriminatorskih izbora, na kojoj izražavaju svoj protest protiv takvog sastava republičkog parlamenta i ogorčenost vojvođanske javnosti zbog formiranja desničarske nacionalističke vlasti, koja je u odnosu na Vojvodinu nastavljala miloševićevsku tiraniju. Sve desničarske stranke iz Beograda i ekstremne nacionalističke organizacije u Vojvodini, poput pokreta „Svetozar Miletić“ i sličnih, organizovano i besomučno su nasrnule na tu Konvenciju i njene učesnike, stavove i zahteve, i na njoj usvojeni dokument, nazvan „Subotička inicijativa“. Koštuničina vlast je sve vreme njegovog sramnog mandata perfidno nipodaštavala sve zahteve iz Vojvodine, a u procesu privatizacije nanosila ogromne štete posebno Vojvodini, ali i Srbiji u celini.

 

Sledi Druga vojvođanska konvencija, održana jula 2006. godine u Novom Sadu na kojoj njeni učesnici usvajaju dokumenat „ Vojvođanska ustavna inicijativa“ sa osnovnim zahtevom za raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu, donošenje novog ustava i promenu ustavnog položaja Vojvodine. Vlast je još upadljivije ignorisala taj skup i konstitutivne zahteve Druge vojvođanske konvencije, ali su se već početkom jeseni, skoro tajno, lideri četiri političke stranke samovlasno dogovorili o donošenju novog ustava Republike Srbije. Bez ikakve rasprave i stručnih diskusija, oni su taj ustav preko noći napisali i munjevito raspisali referendum o njegovom usvajanju, koji je u problematičnoj proceduri posle dvodnevnog glasanja i svakojakih manipulacija, nategnuto proglašen uspelim. Uprkos tome, referendum o novom ustavu nije prošao u Vojvodini, građani Vojvodine nisu prihvatili taj centralistički i nedemokratski ustav jer on nije ispunio njihove želje i zahteve za decentralizacijom Srbije i novim ustavnim položajem Vojvodine u saglasnosti sa savremenim evropskim standardima.

 

Pošto su vlasti u svom stilu omalovažile i ignorisale takvo plebiscitarno ispoljeno političko raspoloženje i poruke naroda i građana Vojvodine, odmah početkom 2007. godine, počele su pripreme za novu konvenciju koja je dugo odlagana zbog izbora za sve organe vlasti u Republici i Pokrajini i njihovog konstituisanja. Treća vojvođanska konvencija održana je 2o. decembra 2008. godine i na njoj je preko 200 učesnika, predstavnika vojvođanskih institucija, političkih stranaka, NVO i istaknutih pojedinaca nedvosmisleno izrazilo svoje nemirenje sa postojećim ustavnim statusom Pokrajine, a završnim aktom definisalo šta Vojvodina neće i šta Vojvodina hoće, kao i puteve kako da se postigne to što ona hoće. Treća vojvođanska konvencija završena je usvajanjem Rezolucije i zaklljučkom da se formira Koordinacioni odbor koji će podsticati ostvarivanje usvojenih stavova. Posebnim zaključkom Konvencija je naložila da se odmah uputi pismo Predsednici Skupštine Srbije sa zahtevom da se po hitnom postupku donese Zakon o nadležnostima Vojvodine i potvrdi Predlog statuta Vojvodine koji je Skupština Vojvodine u skladu sa svojim ustavnim obavezama, pravovremeno dostavila na saglasnost.

 

Čim je Konvencija završena i njena Rezolucija distribuirana javnosti, reakcija unitarističkih centralističkih snaga na održavanje i zalaganje učesnika Konvencije bila je žestoko odbojna i posredno je uticala da se napadi nacionalista usmere ne samo na Predlog statuta Vojvodine nego su najmilitantnije nacionalističke snage uputile pretnje smrću istaknutim zagovornicima novog ustavnog položaja Vojvodine. Sve to pokazuje koliko je srpska politička, naučna i kulturna elita daleko od evropskih trendova, kako ih istorijska i novija događanja nisu ništa naučila, pa se danas organizovano zapenušano suprotstavljaju i najbezazlenijim rešenjima u Predlogu statuta Vojvodine. Jedinstveni su jedino u oceni da je Slobodan Milošević uradio samo jednu dobru stvar – to što je ukinuo autonomiju Vojvodine

 

Iskustvo borbe u poslednjih dve decenije za vraćanje Vojvodini prisilno oduzetih autonomnih prava belodano pokazuje da niko u centralistički uređenoj Srbiji neće dobrovoljno pristati da se Vojvodini vrati puna autonomija sa svim istorijskim ingerencijama i ovlašćenjima, saglasno rešenjima u savremenim evropskim zemljama. Za ta rešenja Vojvođani se moraju izboriti novim svevojvođanskim konvencijama, novim strateški objedinjenim i izborno udruženim snagama, odnosno svim drugim legitimnim političkim sredstvima – nepristajanjem na ovakav ustav, neglasanjem za nacionaliste i centraliste – i da u toj političkoj borbi budu jedinstveni i istrajni.

 

U istorijskom pamćenju Vojvođana period od 15 godina suštinske autonomije zabeležen je kao zlatno doba u sveukupnom razvoju Vojvodine i to je više nego dovoljno da bude podsticaj i obaveza za građanke i građane Vojvodine da istraju u organizovanoj političkoj borbi do ostvarenja pune ustavne ravnopravnosti i istinske autonomije.

 

2 Replies to “PREDGOVOR”

Comments are closed.