Dr Miroslav Ilić predsednik SDPV

Poštovani učesnici Treće vojvođanske konvencije   Ako Boris Tadić u bescenje većinski proda, odnosno pokloni naftnu industriju Vojvodine Rusima – onda je on veoma brzo glavni gubitnik Srbije. Zašto? Tih 400 miliona evra (a to je samo nešto više od cene praznih gradskih prostora „Robnih kuća Beograd“) plus dug od 200 miliona evra, koji neće […]

Poštovani učesnici Treće vojvođanske konvencije

 

Ako Boris Tadić u bescenje većinski proda, odnosno pokloni naftnu industriju Vojvodine Rusima – onda je on veoma brzo glavni gubitnik Srbije. Zašto? Tih 400 miliona evra (a to je samo nešto više od cene praznih gradskih prostora „Robnih kuća Beograd“) plus dug od 200 miliona evra, koji neće ući u već unapred potrošeni budžet države, sasvim izvesno dugoročno ne rešavaju ekonomsku krizu i skori bankrot Srbije, nego samo malo odlaže agoniju i socijalne nemire, najduže na period od godinu dana, ako i toliko. Veto Rusije na priznanje Kosova se ne jede (da parafraziram koalicionog Tadićevog partnera iz Jagodine). Sa druge strane energetska zavisnost nosi sa sobom i političku zavisnost. Zna to sigurno Tadić. Primeri Ukrajine, Belorusije i drugih bliskih država sve tanjem ekonomskom krznu ruskog medveda to pokazuju jasno. Dakle, Rusija ne veruje Borisu, baš kao ni Kasparovu, niti njegovim pretučenim demonstrantima u Moskvi, koji se igraju demokratije i ljudskih prava sa Putinom. Na drugoj strani, Rusija ovde odavno ima svoje druge favorite, još od Černomirdina, čiji boravak i skrivanje od poternica Interpola i mafije plaćaju, kroz skupi sibirski gas građani Vojvodine. Njih, među nama takoreći, zastupa pošteni socijalistički pregalnik i poslovično „naivni“ direktor Srbijagasa Dušan Bajatović, ali i ministar unutrašnjih poslova sa sve aferom „Kofer“. O tajkunima i predsedniku DSS-a da i ne govorimo.

 

Nadalje, iz evropskog ugla, ne može se u bescenje davati sopstvena naftna industrija i sve rezreve domaće nafte, koja se u nepoznatim ali izvesnim količinama, tajno noću i obezbeđena dugim cevima evakuiše iz Turije, a istovremeno tražiti od Evrope rezumevanje, donacije i ulaganja, koja se neumitno smanjuju i u drugim zemljama u okruženju. Evropa već ima problem sa Mađarskom i njenom ekonomijom, a o Rumuniji i Bugarskoj da i ne govorimo. Tranzicija, od zaostalih ka modernim društvima košta, a cenu plaća evropsko građanstvo ozbiljno pogođeno globalnom finansijskom krizom. Ipak, najavljeni popravni referendumi u zemljama izdajnicama Lisabonskog sporazuma izgleda da su najava neke nove i jasnije evroatlantske političke stabilnosti EU, više nego što je to njena zavisnost od Severnih Šrederovih „tokova“ i oholosti Merkelove. U takvoj situaciji, glasanje protiv predloga EU u UN o neophodnosti poštovanja ljudskih prava u Iranu udaljilo je Srbiju dodatno od EU, kao što su daleko Mladić i Hadžić od Holandije. EU, što se tiče ovakve, ignorantske Srbije ulagaće samo u misiju Eulex, do daljnjeg.

 

Boris Tadić, dakle, ima sledeće opcije: ili stvarni evropski zaokret, ili spora politička smrt u široko i pravoslavno otvorenom gasovitom ruskom šinjelu. Pretpostavljajući političko opredeljenje Krstića i Šapera, Tadićevih glavnih savetnika, kojima se uistinu javilo ono što su iznedrili pre dvadesetak godina pod naslovom „Odbrana i poslednji dani“, slobodan sam da tvrdim da će slova Miroslavljevog jevanđela na toj ploči ostati samo šminka. Jer, taj materijal su ipak miksovali u Londonu. Svi koji su pratili zabavnu muziku osamdesetih godina znaju o čemu govorim: dok se Džoni Štulić u Zagrebu pitao „kamo dalje rođače, iz peska vire krunisane glave“, Tadićevi ondašnji i današnji „Idoli“ su se naivno čudili: „Zašto su danas devojke ljute, u moje vreme bilo je drugo“ i mudro konstatovali da je te, 1958. nad Beogradom duvao jugo. Ipak, ako bismo pokušavali da proniknemo u njihovu ideologiju, najveći hit bio im je ironični spev o ruskim „maljčikima“, koji „bicikle voze ponositi svi“, dok su oni, naravno u Beogradu vozili tatine crne limuzine. Sve u svemu, Boris Tadić ima samo jedno rešenje: da odbaci sporazum sa Rusima, da smeni veselog ministra spoljnih poslova i pošalje ga na dopunske časove o političkoj izuzetnosti kod Sonje Liht, da se rastrči po okolnim zemljama i šire, po Evropi, da privede haške begunce, ili u protivnom ministra unutrašnjih poslova i da zatraži od građana Srbije na novim izborima još jedan, ali sad stvarno evropski mandat. Uz put, treba da smeni pola Demokratske stranke u Vojvodini, da lično inicira promenu Ustava, uz pethodne konsultacije sa Evropskom komisijom i da obeća u novom ustavu autonomiju – Vojvodini i gradu Beogradu. Samo tako ima šanse da pobedi na novim izborima i da ostane predsednik Srbije. Sve ostalo, vodi ga u propast. Teško da posle ovakvih 7%-nih ustavnih prevara i nekoliko godina koruptivne i partijske jednoumne vladavine i izneverenih evropskih obećanja, mirotvoračkih saveza sa krvnicima Vojvodine i Srbije uopšte, te svađom sa svim komšijama i EU ikad više može dobiti podršku građana Vojvodine. Ne može mu pomoći ni Krkobabić, ni Mićunović, ni Nada Kolundžija, a ni koalicioni Nenad Čanak. Jer, Boris Tadić nije Barak Obama, kao što ni Toma Nikolić nije Hilari Klinton. Akteri na političkoj sceni su nepovratno istrošeni. A država Srbija klonula, misleći da se i dalje može igrati na crvena i crna polja ruletu sveta u kome je jedino nula izvesni dobitak. Ne može