KAKAV NAM USTAV TREBA

Prilog diskusiji: Adam Svetlik Treba nam mnogo bolji Ustav od sada vazeceg Postojeci Ustav iz 2006.godine, donet u nametnutoj (slobodno bi se moglo reci i u nedemokratskoj/oktroisanoj) proceduri jer, kao najvisi pravni i politicki dokument, ni pre a ni posle utvrdjivanja konacne verzije u Skupstini Republike a pre referendumskog izjasnjavanja, nije prosao javnu raspravu (u […]

Prilog diskusiji: Adam Svetlik
Treba nam mnogo bolji Ustav od sada vazeceg

Postojeci Ustav iz 2006.godine, donet u nametnutoj (slobodno bi se moglo reci i u nedemokratskoj/oktroisanoj) proceduri jer, kao najvisi pravni i politicki dokument, ni pre a ni posle utvrdjivanja konacne verzije u Skupstini Republike a pre referendumskog izjasnjavanja, nije prosao javnu raspravu (u gradjanstvu, institucijama drustva iz sfere vladinog i nevladinog sektora, politickim partijama…), sa brojnim svojim resenjima definisanim u istoj noci kada je i utvrdjen u Narodnoj Skupstini Republike Srbije i takav upucen na dvodnevno referendumsko izjasnjavanje gradjana, sa pretenzijom da bude trajan tj. “dugovecniji”, po kojem proizilazi npr.da je Vojvodina kao autonomna pokrajina osnovana tek ovim Ustavom, a istovremeno u istom rangu prava i nadleznosti dozvoljava se obrazovanje i novih autonomnih pokrajina, cime se prenebregava i negira kroz istoriju Vojvodini poznat i priznat njen administrativno-teritorijalni, pravni, ekonomski, kulturni i politicki identitet i subjektivitet, demantovao je i ukazao na brojne njegove slabosti sam zivot i zahtevi proistekli iz opredeljena za priblizavanje evropskim standardima i evro-atlanskim integracijama.

U s t a v n a m j e s v i m a n a m e t n u t

Sadasnji Ustav je nametnut.Kako Vojvodini, u kojoj na odrzanom dvodnevnom referendumu (zbog resenja koja autonomiju Vojvodine ostavljaju na milost i nemilost vladajucoj vecinskoj skupstinskoj politickoj oligarhiji i izjednacavaju je sa eventualno novoosnovanim autonomnim pokrajinama), nije dobio podrsku, tako i drugoj autonomnoj pokrajini tj. Kosovu i Metohiji (ciji se status po resenjima istog ima definisati posebnim zakonom, opet skupstinskom vecinom), jer Ustav tamo prakticno i nije bio na referendumskoj proveri. Ali, takvom procedurom utvrdjivanja i referendumskog izjasnjavanjan, nametnut je i svima nama u Republici, obzirom da nas je kao gradjane u drzavi Srbiji (nad kojom ima i nema jurisdikciju), kao institucije drustva i kao politicke subjekte brojnim svojim resenjima, pocev od preambule, stavio u polozaj zatocenika necijih i nekakvih davno jos nedosanjanih snova, bez osecaja za realnost.

Ustavopisci su prenebregli brojne cijenice, kao npr. tu da je danas skoro sve bitno drugacije i bitno promenjeno, kako na unutrasnjem tako i na spoljnom planu (posebno u odnosu na prilike iz XIX. i skraja XX.veka): sistem vrednosti i sta sve utice na njegov razvoj i formiranje, granice drzava, njihovu organizaciju vlasti, sta se sve dogodilo i kako je su se granice Srbije menjale …

U takvoj iskrivljenoj i nametnutoj stvarnosti je nasa drzava tj.Republika Srbija (sa krunom na zastavi!), umesto da razvija i potencira stvaralastvo i inicijativnost, sposobnost, efikasnost i efektivnost od najnizeg oblika organizovanja vlasti, na jasno definisanim principima i osnovama funkcionisanja, danas verovatno u Evropi ostala najcentralizovanija drzava. U Srbiji je, zbog centralizacije sredstava i imovine, zakonodavne, izvrsne i sudske vlasti i centralizma koji vlada u organizaciji politicke vlasti i politickih struktura, prakticno sve vezano za republicke centre moci, njihovu sumnjivu efikasnost, kompetentnost i sposobnost.

Decentralizacija vlasti i odlucivanja i s njom povezana regionalizacija su nesto sasvim normalno i pozitivno dokazano u praksi.Ne samo u Evropi i svetu vec i u bivsoj nam drzavi SFRJ, u kojoj se generalno u svakom pogledu (i zbog decentralizma vlasti i moci odlucivanja na konstituente tadasnje federacije i na jedinice lokalne samouprave) mnogo bolje zivelo sa prepoznatljivim vrednosnim sistemom: “covek stvaralac i covek gradjanin na prvom mestu”. Ne samo u Vojvodini vec u centralnom delu Republike i na KiM.

Ona (Ustavom definisana decentralizacija vlasti i regionalizacija drzave) bi, pored ostalog, trebala da bude i izraz iskazanog poverenja i prenosenja odgovornosti za tekuci kvalitet zivljenja na odredjenom prostoru i za razvoj istog na nize oblike organizovanja vlasti, pa i u smislu postavljenog zahteva za nadleznostima autonomne pokrajine Vojvodine (u sferi zakonodavne, izvrsne i sudske vlasti, za povracaj imovine, sa jasno definisanim izvornim prihodima i pravom na konstitutivni akt). Na nesrecu svih nas, ona ovde jos nije dozivela gradjansku afirmaciju.A, neka od sadasnjih ustavnih resenja ozbiljna su prepreka i kocnica za prakticni iskorak u tom pravcu.

Kroz istoriju, opsednutost politicara sa ovog prostora hegemonijom tj.dominacijom nad svime sto cini drzavu drzavom (stanovnistvo, teritorija, institucije) najverovatnije i jeste izraz velikog nepoverenja prema svemu sto ima veze sa decentralizacijom vlasti, regionalizacijom i dekoncentracijom sredstava/prihoda, makar inicijative za njom i za tim dolazile i iz krugova sopstvene nacije(!?), pa se sve sto se ne uklapa u tu i takvu matricu proglasava za separatizam i pogubnim za celovitost drzave, njeno bitisanje i razvoj.

Ipak, u skorije vreme je, zbog poteskoca s kojima se suocava, pre svega, izvrsna vlast na nivou drzave u resavanju tekucih zivotnih i razvojnih potreba , sve vise uocljiva svest o neodrzivosti strogog i krutog unitarizma i centralizma.

Zbog toga se ucestalo u posledje vreme, sa vise mesta i instanci (cak i najvisih drzavnih), najavljuje potreba za izmenama aktuelnog Ustava.

P o p r a v k a p o s t o j e c e g i l i n o v i U s t a v (?)

S tim u vezi i drugim povodima, dosta je dilema i pitanja otvoreno, medju kojima je i pitanje da li uopste treba trositi snage i sve dragocenije vreme na popravljanje vazeceg, kako je praksa pokazala, loseg i manjkavog Ustava ili pak energiju i vreme pred nama usredsrediti na donosenje, u pravom smislu te reci, novog demokratskog Ustava, koji nece biti izraz nagodbe najmocnijih politickih snaga (kao sto je to bio npr.slucaj sa sada vazecim Ustavom).

Mada nisam ekspert za ustavnu materiju, a polazeci od svog radnog iskustva, tokom kojeg sam, pored ostalog, morao dobro uci i u sustinu ustavne materije i ustavnih resenja i naravno od svog zivotnog iskustva i zivotnih opredeljenja, sklon sam ubedjenju da nam je pre potreban nov a ne popravljan ovaj, kako se narodski receno, “grbo rodjen” Ustav. Ustav koji ce sve aktere drustva usmeravati i motivisati prvenstveno na oslobadjanje inicijativnosti i kreativnosti, stvaranje nove i novih vrednosti i uslova koji ce dominirati nad vlascu, za efikasnost na bazi jasnih pravila a ne dominatno na vladavinu nad uslovima i resursima i raspodelu stvorenog, makar u istom i ne ucestvovao (kako je to u sadasnjem Ustavu).

Dakako da, imajuci u vidu jos uvek dominatnu svest u drustvu i njegovim institucijama opterecenu nacionalnim i teritorijalnim pitanjem, na koju pravoslavna crkva ima nesporno i dalje ogroman upliv, odgovor na zadatu temu nije nimalo lak a ni jednostavan..

Kao prvo, jos uvek nije dovoljno jasno ucinjen otklon/odredjenje najbitnijih aktera javnog zivota (iz sfere nauke i politike) prema uzrocima koji su izazvali dogadjanja s kraja osamdesetih godina proslog veka, a koja se ispoljavaju kroz nacionalizam, homogenizam, unitarizam i model birokratsko-centralisticko-etatistickog upravljanja drustvenim tokovima, bez obzira na to sto se njihovo pogubno dejstvo proteze sve do danas. Zbog ovog propusta je uglavnom od Srbije “pobeglo” tj.osamostalilo se sest (od ukupno osam) konstituenata

nekadasnje zajedicke nam drzave SFRJ, pa je sadasnja nam drzava Srbija produkt necega sto je od drugih nametnuto a ne izraz proverene volje gradjana koji u njoj zive a, u krajnjem, ciji je produkt i aktuelni/vazeci Ustav Republike Srbije.

Kao drugo (sto ima veze i sa prethodnim tj.napred navedenim), u drzavi Srbiji jos uvek nemamo izgradjen jasan odnos prema buducnosti, tj.s cim to i.kakvi idemo ka njoj (toj buducnosti) pa, s tim u vezi, nemamo ni jasno definisan sistem vrednosti. Ovakva drzava, koja je sve manje atraktivna za zivljenje i kao takva ubrzano i sve vise stari jer je mladi, pre svega, strucni kadrovi napustaju, posto ovde sposobnosti, znanje, vestine, postenje, humanost i vrednoca nisu ono sto se vrednuje, vec jos uvek deklarativno robovanje proslosti, mitomaniji i prevazidjenom sistemu vrednovanja, prema kojem covek-gradjanin nije svetinja, vec sredstvo za ostvarivanje nekih i nekakvih (politicki ocigledno ne uopste ili bar ne u skoroj buducnosti) ostvarivih ciljeva i ambicija pojedinaca ili nekih organizovanih grupa na javnoj sceni i u javnom zivotu.

Ako Ustav predstavlja najvisi pravni akt i najvisi politicki dokument svake organizovane zajednice (drzave ili njenog/njenih konstituenta), na osnovu kojih treba da se gradi buducnost jednako za sve njene zitelje. A, ako je pravilo da se dostignut stepen prava ne moze redukovati vec samo unapredjivati, onda prava coveka-gradjanina, ni kao pojedinca ni kao kolektiviteta, ne bi smela biti vrednovana pripadnoscu nacionalnoj zajednici a odnosi u drzavi na supremaciji na bazi brojnosti (pa smo po resenjima iz vazeceg Ustava drzava srpskog naroda i “ostalih”, za razliku od prethodnog tzv.milosevicevskog Ustava, po kojem smo bili drzava svih njenih gradjana; pa je npr.Srbija unitarna drzava a autonomija je Vojvodini poklonjena/darovana ovim Ustavom i izjednacena sa potencijalno nekim novim, do sada u praksi nepostojecim,autonomnim pokrajinama a njen status neizvestan i zavisan od proste volje skupstinske vecine, koja je danas ovakva a sutra moze biti bitno drugacija, vise ili manje naklonjena autonomiji Vojvodine; pa je u zvanicnoj upotrebi samo cirilicno pismo…).

Aktuelni Ustav iz 2006.godine jeste verovatno bio najvisi moguc nivo politickog kompromisa tada najjacih parlamentarnih stranaka u proceduri kako je (na brzinu) donesen .A, mi u praksi, i pored zaklinjanja “demokratske opcije” pre i posle 05.10.2000.godine, o tome da ce se doneti novi i bolji demokratski-gradjanski Ustav, da ce se AP Vojvodini i lokalnim samoupravama vratiti imovina (oduzetu po tzv.”seseljevom” zakonu 1996.godine), da ce se Srbija decentralizovati; da ce se AP Vojvodina definisati u pravom smislu kao autonomna pokrajina sa Ustavom jasno definisanim nadleznostima izvrsne, zakonodavne i sudske vlasti, odredjenim izvornim prihodima, vec napred spomenutom a jos nevracenom imovinom i pravom na konstitutivni akt …..imamo i nadalje verovatno najcentralizovaniju drzavu u Evropi, u kojoj su lokalne samouprave i Vojvodina jos uvek lisene oduzete im imovine, cime su uskracene pravom na brzi razvoj.A, autonomija Vojodine se i dalje, kao s kraja osamdesetih i tokom citavih devedesetih godina proslog veka, tretira kao svojevrsno zlo tj.opasnost po jedinstvo u drzavi, (zbog nedonetog zakona o restituciji nacionalizovane imovine) a trgovanje tudjom imovinom (radi punjenja budzeta i mozda jos nekih interesa) se i dalje nastavlja a da prethodno nisu bar jasno definisana resenja zakona o restituciji itd.i tsl.

U s t a v o t v o r n a S k u p s t i n a z a n o v i U s t a v

Jedan zaista demokratski Ustav svakako pretpostavlja mnogo siri konsenzus u drzavi od nagodbe trenutno najjacih politickih partija (kako je to bilo pri donosenju aktuelnog Ustava). Zato bi verovatno pravo resenje bilo opredeljenje za ustavotvornu skupstinu, uz uvazavanje blizih i daljih istorijskih cinjenica, dobro sagledana ustavna resenja i zivotna sopstvena i tudja iskustva, uz opredeljenost za jasnu buducnost… Sve drugo bio bi i jeste izraz nepoverenja s jedne strane a posledicno doprinosi bujanju nezadovoljstva (pored ostalog, i zbog toga) i nepoverenja u dobre namere vlastodrzaca, s druge strane

Dakle, zbog sadrzaja, zbog nacina i postupka na koji je usaglasen i zbog preskocenih ili nepostovanih procedura prilikom pripreme i samog donosenja Ustava, ovaj sadasnji Ustav Republike Srbije mogao bi se okarakterisati i kao oktroisan ili nametnut. Ne samo Vojvodini i vojvodjanima koji su u potpunosti zaobidjeni prilikom priprema i donosenja istog vec i svim gradjanima Republike Srbije tj.celoj Srbiji, jer je, sve nas, bez ozbiljnije provere birackog tela, brojnim svojim resenjima (pocev od preambule) i brojnih nekih nedoslednosti u resenjima stavio u svojevrno zatocenistvo pred iskorakom u buducnost sa perspektivom za bolji, brzi i kvalitetniji zivot na ovom prostoru.

Otkuda tako neodgovoran odnos i odnos tolikog nepoverenja centralne vlasti u Beogradu prema autonomiji Vojvodine, njenom istorijskom, teritorijalno-administrativnom, ekonomskom i kulturnom, pravnom i politickom identitetu i dokazanoj lojalnosti zajednickoj nam drzavi Srbiji, i to, uprkos cinjenici da smo sada vec punih devet decenija u drzavno-pravnoj zajednici sa centralnom Srbijom(?), pa se (od strane iste) Vojvodina bezmalo tretira kao kolonija (iz koje se uzima a vraca na “kasiku” doziranim ustavnim pravom (na 7%) i doziranjem ostalih joj prava od strane skupstinske vecine), za sta je kao pokrice navodno ranije ispoljen i sada navodno prisutan separatizam(?!).

P o p r a v k a v a z e c e g U s t a v a k a o p r e l a z n o r e s e nj e

S obzirom na trenutne odnose na politickoj sceni i prilike u drustvu, prozete i svetskom finanijskom i ekonomskom krizom, te odnose u vladajucoj koaliciji, za pretpostaviti je da ce se (umesto na donosenje novog) ici na popravku vazeceg Ustava a po proceduri slicnoj onoj prilikom donosenja istog .

To bi, u stanju kakvo imamo na politickoj sceni Srbije, uz prekomeran upliv pravoslavne crkve u drzavno statusna pitanja, kao i stanja koje se na bazi aktuelnih poteza vlasti da pretpostaviti (npr.na osnovu resenja u nedavno donetom zakonu o politickim partijama), moglo znaciti da cemo i u blizoj nam buducnosti imati veliko a mozda i jos vece nepoverenje prema ustavno-pravnom statusu Vovodine kao autonomne jedinice u drzavi (od ovog koje se iskazuje povodom Statuta i Zakona o nadleznostima…) . Zato bi snage trebalo usredsrediti i skoncentrisati na sto je vise moguce “pro-aktivnu politiku” (u takvoj situaciji), koja bi podrazumevala da se za pokrajinu (u takvim uslovima i u takvim resenjima) izvuce maksimum doradom postojecih ustavnih resenja.

D v a p i t a nj a b i v a lj a l o p r o v e r i t i n a r e f e r e n d u m u

Iduci u susret naznacenom, zbog tezine i znacaja koji imaju po autonomnu Vojvodinu u okviru drzave Srbije, kakva je kao opcija za bolji i kvalitetniji zivot gradjana sa ovog podrucija nesporna i izabrana jos davne 1918.godine i potvrdjena 1945.godine i 1974.godine, a zbog svih nas koji zivimo u drzavi Srbiji, trebalo bi javno, na dva odvojeno organizovana referenduma, u demokratskom ambijentu i po demokratskoj proceduri, proveriti bar dva jasno definisana pitanja.

Na posebno organizovanom vojvodjanskom referendumu proveriti odnos tj.odredjenje birackog tela sa ovog podrucija na javno deklarisane zahteve od strane politicke opcije koja cini vlast u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini , da se u Ustavu republike Srbije jasno definisu: nadleznost Pokrajine u domenu zakonodavne, izvrsne i sudska vlasti, zatim imovina i izvorni prihodi Pokrajine i pravo na sopstveni konstitutivni akt (a mozda, zbog ranije naznacenog, na istom ili posebno organizovanom referendumu, i odnos istog prema resenjima koja AP Vojvodinu statusno izjednacavaju sa potencijalno mogucim, a u praksi nikada jasno politicki potvrdjenim, novoosnovanim autonomnim pokrajinama).

Mada su kroz sve do sada odrzane izbore od 2000.godine za pokrajinsku Skupstinu, kao i kroz neprihvaceni Ustav na dvodnevnom referendumu odrzanom 2006.godine stavovi birackog tela sa ovog podrucija po ovom pitanju indirektno i potvrdjeni, njihova politicka snaga i tezina za ustavopisce nije tolika i takva kao kada bi ti i takvi stavovi i takvi zahtevi dobili direktnu i jasnu referendumsku potvrdu.

Zbog “zatocenistva” u koje su nas sve u Srbiji (ukljuciv i gradjane srpke nacionalnosti na KiM) gurnula sadasnja “tvrda” ustavna resenja po pitanju druge autonomne pokrajine tj.Kosova i Metohije, kojima mora robovati svaka politicka opcija koja vrsi vlast, bilo bi, cini se, takodje dobro i neophodno proveriti na posebnom referendumu na podruciju cele Republike odnos prema “kosovskom pitanju” alternativno: u “tvrdjoj” i “meksoj” varijanti pitanja, koja bi i dalje podrazumevala odredjeni pravni majoritet nad statusom KiM.

Jasni referendumski odgovori ne samo sto bi imali nedvosmislenu politicku tezinu, i predstavljali cinjenicu koju ustavopisci ne bi smeli zaobici, vec bi dali i jasan odgovor svima nama, a pre svega mladim i strucnim ljudima o nasoj i njihovoj perspektivi zivota i zivota njihovih potomaka na ovom prostoru.