Nikola Tanurdžić predsednik Udruženja građana za povraćaj nacionalizovane nepokretne imovine na teritoriji Vojvodine

Dragi prijatelji,   Obraćam Vam se sa zadovoljstvom, jer mogu iz srca da kažem da se nalazim među ljudima koje osećam svojim prijateljima, u nadi da neću biti izbačen iz ove sale. Sada ću vam pojasniti svoj „strah”. Upravo iz ove sale članovi Udruženja i ja nekoliko puta smo prinudno udaljavani, kada smo na nezakonitim […]

Dragi prijatelji,

 

Obraćam Vam se sa zadovoljstvom, jer mogu iz srca da kažem da se nalazim među ljudima koje osećam svojim prijateljima, u nadi da neću biti izbačen iz ove sale. Sada ću vam pojasniti svoj „strah”. Upravo iz ove sale članovi Udruženja i ja nekoliko puta smo prinudno udaljavani, kada smo na nezakonitim i nelegalnim aukcijama, pokušavali da sprečimo da se imovina oduzeta našim dedovima, dalje rasparčava i daje budzašto. Danas ovde mogu da kažem da se više od dve decenije za restituciju i poštovanje prava onih kojima je imovina oduzeta samo zato jer su je imali, borim zajedno sa svojim saborcima iz Udruženja, a da se za povraćaj svoje dedovine borim, možda i koju godinu više nego što imam godina života.

 

Jedina smo država koja je u procesu tranzicije odlučila da krene u transformaciju vlasništva nad društvenim kapitalom, a da pre toga nije donela zakon o restituciji i po vraćanju svega nezakonito oduzetog, presabrala šta je to što zaista pripada državi, i šta država zaista može da proda.

 

Država je donela zakon o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, izložila nas troškovima prikupljanja dokumentacije i prijavljivanja, da bi imovinu prijavljenu kao oduzetu bez ikakve promene nastavila da prodaje, preciznije preprodaje. Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine Srbija je preuzela obavezu da imovinu i vrati, jer prijavom imovine uslovljava podnošenje kasnijeg zahteva za povraćaj.

 

Ima i poneka svetla tačka, poštovani prijatelji. Donet je Zakon o rehabilitaciji, i mnogi, a među njima i sam, sam uspeo da rehabilitujem svoga dedu Đoku Dunđerskog. Od imovine ništa, ali ne želim da se to meša sa mojim zavetom na stepenicama porodičnog dvorca u Kulpinu, da ću sa Dedinog imena skinuti breme nametnuto od strane režima, a isključivo kako bi se razvlastio njegova bogatstva.

 

Ne mogu, a da ne pomenem, da dve narodne inicijative, predloga za donošenje Zakona o povraćaju imovine i obeštećenju i Zakona o zabrani raspolaganja određenom imovinom, iako iza njih stoji 100.000 potpisa građana sakupljenih za samo nedelju dana, nikada nisu zavredile pažnju niti jednog saziva Skupštine od 2003. godine, kada su predate zakonodavnom telu.

 

Dokle će ljudska prava da postoje na papirima i u fiokama i šta treba da uradimo da ljudska prava dobiju ljudi? Zalažem se da proces restitucije što pre otpočne, da se što pre počne sa postavljanjem naše privrede na sigurne temelje, da se vraćanjem imovine poveća broj poreskih obveznika koji će na tu imovinu početi da plaćaju porez, da se okonča poluvekovno kršenje fundamentalnih ljudskih prava, da naša deca znaju ko su bili i na kojoj njivi su rasli, njihovi pradedovi.

 

Stoga,
Predlažem Konvenciji da u zaključke uvrsti zahtev za hitnim donošenjem zakona o restituciji, kojim bi se u Srbiji postupno i u skladu sa mogućnostima i okolnostima sprovela potpuna restitucija.

 

Hvala vam na pažnji