ILUZIJE PRIMITIVNOG UMA
Problem Kosova vezao je Srbiju u mrtvi čvor. Potpuno je usporio, ako ne i zaustavio približavanje Srbije Evropskoj uniji, a potencijalom za demagošku zloupotrebu od strane politike i kulture, takoreći trajno blokira modernizaciju Srbije. Bez idealizovaja ujedinjene Evrope i prenebegavaja njezinih problema, Evropska unija je ipak privilegovan prostor respektabilne civilizacijske i životne sređenosti u ne baš sjajnom svetu u kojem živimo. Ako Srbija voljom svoje političke neodgovornosti, ali i kulture, ostane izvan ujedinjene Evrope, bez sumnje će ostati beznadežno mesto za život. Takoreći redak evropski relikt anahronizma i političke zagubljenosti, te nerazumevanja vremena u kojem se živi. Ne samo zbog perspektive skoro neminovne materijalne bede i siromaštva, nego još više zbog samoizopštenosti iz tokova modernosti, odgovornosti, sposobnosti da se misli i dela po merilima vremena u kojem živimo. Ostaćemo žalosno svedočanstvo kako izgleda jedno geografski evropsko društvo, lišeno moderne samorefleksije i nesposobno da trezveno nađe mesto u savremenom svetu. Tobožnje alternative integrisanju Srbije u Evropsku uniju, koje uporno zagovara mrziteljski nacionalistički duh, samo su tlapnje za dalje sluđivanje naroda. Pri tome ideolozi neevropskih alternativa Srbije ili Evrope ali po meri njihovog nacionalizma, parazitiraju na arhaizmu himera devetnaestovekovne predmodernosti. Oni bi da tako i ostane. U sređenoj Srbiji, prosvećenoj Srbiji, evropskoj Srbiji, pokazala bi se sva beda provincijalnog nacionalističkog svetonazora.
Ako ostavimom po strani politikantstvo i manipulacije vezano za Kosovo, ako na čas ostavimo po strani i svu tragiku događaja oko Kosova, pitanje je u čemu je zapravo realna suština kosovskog problema? Pojednostavljeno, u tome što govori kako primitivni duh kad se ustoliči kao političko i kulturno nasilje, kao razorna energija i haranga, iz razumno rešivog problema proizvodi destrukciju. I samodestrukciju. Kako proizvodi mrtve čvorove koji blokiraju normalan život.
Kosovo je za Srbiju postalo mrtvi čvor nasiljem i posledicama antibirokratske revolucije. Tada je de fakto i izgubljeno, što se kod nas uporno ignoriše i previđa. Sve što se posle juriša nacionalističkih sankilota antibirokratske revolucije dešavalo sa Kosovom, Srbijom, Jugoslavijom, bilo je samo neumitni sled. Žalosna istorija prepuna tragedija i zločina. U storiji ponekad ima ironoje. Ironija je da se tek danas vidi, da su poslednji realni branioci Kosova kao autonomnog dela Srbije, bili satanizovani „vojvođanski autonomaši“. Zbrisani su gvozdenom metlom. Odbranom autonomije Vojvodine „vojvođanski autonomaši“ su u suštini tada branili i ostanak Kosova u Srbiji. Branili su jedinu moguću soluciju koja bi se današnjim praznim parolama kazano, mogla iskazati kao „i Kosovo i Evropa“, ali i ono što se danas ignoriše, ali će neminovno biti aktuelizovano kao „i Vojvodina i Evropa“. Kad je to branjeno pred harangom antibirokratske revolucije, to je tada za Srbiju bilo realno. Primitivni duh nacionalizma hteo je više. I izgubio Kosovo. A od suludo zaoštravanog problema vojvođanske autonomije i de fakto njezinog ukidanja, napravio trajno političko žarište koje tinja i danas. I koje se ne može ugasiti ignorisanjem i politikantskim udarima, te će i dalje opterećivati politički život Srbije dok ne bude razumno rešeno. Nema sumnje da će se problem vojvođanske autonomije neminovno naći na listi evropskih uslova Srbiji, ako zaista budemo želili postati član ujedinjene Evrope. To će pitanje biti internacionalizovano. Ne zbog ovog ili onog pojedinca, grupe, ove ili one političke stranke, nego zato što se istorijski i kulturološki razuđen identitet Vojvodine i njezina civilizacijska osobenost, ne mogu smestiti u Prokrustovu postelju uskogrudih nacionalista i centralista. Vojvođansko pitanje, kao svojevremeno i kosovsko, ne može se tretirati po meri onih koji ne razumeju ni fenomen Vojvodine, ni nacionalnu, kulturnu, versku ni regionalnu složenost Srbije. Naime može, ali se umesto razumnih i demokratski održivih rešenja stvaraju mrtvi čvorovi koji blokiraju život. Dominirajuća arhaična nacionalistička svest, troprstaška, ne priliči ni predkumanovskoj Srbiji, a kamo li njezinoj današnjoj prostornoj i kulturološkoj razuđenosti. Takva uskogruda svet, koja je devedesetih političkim nasiljem pokušana da se nametne bivšoj Jugoslaviji, u najvećoj meri bila je fatalna za čitav jugoslovenski prostor. Po Srbiju je tragično da se potpuno previđa, da ta ista svet bez obzira na porazne učinke, na isti način danas ugrožava i Srbiju. Problem Kosova je danas za Srbiju doveden do mrtvog čvora. Porazno je da se uporno pokušava pogrešno razršiti. Onako kako je u stvari i zapetljan, zavezan. Sve na uštrb života.
Srbiju ne davi Kosovo. Srbiju u stvari davi primitivni duh, koji je između ostalih šteta i kosovski problem vezao u mrtvi čvor. I koji neprestano vezuje mrtve čvorove. Zato je Srbija danas ovakva, kakva je. Zapušten evropski prostor iz kojeg se beži. Obeznađeni u uređenom svetu masovno traže azil, pa nam možda uskoro sledi obnovljeni vizni karantin. Za to vreme ideolozi primitivnog duha, populisti i demagozi, drže moralne lekcije Evropi. Osiono i demagoški. Spočitavaju poraženim evropskim nacijama u dva svetska rata da nam ne daju da uđemo u evropsku zjednicu. Da žele da nas kao državu smanje i završe posao koji su naumili da urade kroz dva svetska rata. Sic! Kako gromko zvuče ove frazetine za lokalnu upotrebu na skupovima zbunjeog i ojađenog naroda. Bez imalo zazora to govori čovek koji se nije ni odrekao, ni ogradio od sramne i zločinačke politike devedesetih. Koji je bio formalni glasnogovornik te politike. Govori to osiono narodima i društvima koja su se jasno i razgovetno ogradila od mračnih delova svoje prošlosti, koja su prošla kroz katarzu i suočavanje sa vlastitim sagrešenjima, te na bazi civilizacijskog otklona od zla, kreiraju današnju ujedinjenu Evropu.
Naš osioni primitivni duh gaji iluzije da sa svojim nepromenjenim ideološkim prtljagom i svojim uslovima uđe u Evropu. Da uđe u Evropu sa svojim mrtvim čvorovima. Malo morgen.
Pavle Radić