RADIVOJ STEPANOV - Prezir i ustavna izopštenost Vojvodine

Prilog legitimetetu ideji Vojvodina – republika I. Kada je počeo otvoren ustavni prezir Vojvodine i vojvođanske autonomije? Po mome sudu, ustavni prezir Vojvodine započeo je raspadom jugoslovenske federacije  nešto pre 1990. a potpuna  ustavna, pravna i politička izopštenost Vojvodine iz srbijanskog autoritarnog i totalitarnog sistema zapečaćena je  Ustavom RS iz 1990. godine. Naime, Ustav RS […]

Prilog legitimetetu ideji Vojvodina – republika

I.

Kada je počeo otvoren ustavni prezir Vojvodine i vojvođanske autonomije?

Po mome sudu, ustavni prezir Vojvodine započeo je raspadom jugoslovenske federacije  nešto pre 1990. a potpuna  ustavna, pravna i politička izopštenost Vojvodine iz srbijanskog autoritarnog i totalitarnog sistema zapečaćena je  Ustavom RS iz 1990. godine.

Naime, Ustav RS iz 1990. značajno je, ako ne i presudno,  doprineo raspadu SFRJ i definitivnoj ustavnoj, političkoj, kulturnoj, međunarodnoj (i svakoj drugoj) diskriminaciji Vojvodine.

O ulozi Srbije iz 1990. u dramatičnom raspadu Jugoslavije, o ideju “Velike Srbije”, o nacionalističkoj i populističkoj histeriji koju je Srbija izvozila u sve zemlje ex Yu i koja je u samoj Srbiji rušila sve pred sobom i nanosila ogromne štete,  kao i o brutalnoj ulozi Miloševićevog ustava  koji je Vojvodini odrekao njeno ontološko svojstvo  na postojanje, istoriju, ime i identitet, malo se govori, bolje reći, i dalje se ćuti. Srbija je tada utonula u mrak  iz koga više nije u stanju da izađe. Ona je tih godina okrenula leđa Evropi, evrointegracijama  i demokratskom delu sveta. Srbija je živela u mitologiji kosovskog i pravoslavnog “prosvetljenja”, izolaciji i sankcijama svake vrste, mitu o vođi i pljačkaškim darovima rata, u siromaštvu i mentalnoj oskudici.

Ni nauka ni politika nemaju dovoljno smelosti  da o tome otvoreno progovore i pogledaju istini u lice. (Jedino se sa ove govornice može o tome  sine ira et studio pričati i voditi dijalog.  Nažalost, to nije dovoljno niti je u to  uključena široka Vojvođanska javnost).

 

Poništavanje i zatiranje vojvođanskog identiteta

Ta nečuvena bezobzirnost Srbije prema Vojvodini koju je pokazala devedesetih i svih godina kasnije, to ustavno brisanje pravnog i političkog subjektiviteta Vojvodine, to kontinuirano poništavanje i zatiranje vojvođanskog identiteta

koje osvetnički čini Srbija, niti je u Srbiji poželjno niti je politički pogodno. Objektivna istorijska, pravna, politikološka,  sociološka, lingvistička, etnološka i sl. analiza Vojvodine  kroz celo minulo stoleće nije otvorena  i   nema izgleda uskoro ni da oživi. Ako nešto od toga i postoji,  Vojvodinu vidi u isključivo pežorativnom značenju  ili otvoreno antivojvođanski…

Pozitivno svetlo na Vojvodinu bacaju samo sporadični radovi i zalaganja retkih entuzijasta i časnih izuzetaka, često pogrdno nazivanih “autonomaša” ali to nažalost nije dovoljno i nema medijsku podršku…

II.

Teško je razumeti činjenicu,  da je posle 5. oktobra 2000. Ustav RS iz 1990. dakle, Miloševićev ustav, (sada je tačno 22 godine od njegovog donošenja) još uvek “na snazi”. Taj Ustav i dalje, redizajniran kroz Ustav RS iz 2006. dakle, prerušen, uz novu ustavnu koatorizaciju (nacionalnih stranaka DS, DSS, SRS, SPS) Vojvodini je naneo nesagledive štete.

On je eksproprisao Vojvodini  ne samo prirodne i socijalne resurse, već je doslovno onemogućio Vojvodini  “pravo na život” u  normalnoj, sređenoj, privređivačkoj, državnoj i evropskoj perspektivi,  u modernoj, demokratskoj, političkoj i pravnoj kulturi… Ustav iz 1990. bio je “kasetna bomba” u telu SFRJ on je razbio “saveznu državu”, taj ustav dokrajčio je i “Treću Jugoslaviju” iz 1992, najzad, on je “rasturio” i državnu zajednicu RS i CG iz 2003.

Takav ustav terminator svakog oblika savezne državnosti, pokazao je političku netrpeljivost i svaku drugu netoleranciju  prema svemu što nije bio unutarizam, centralizam i srpski nacionalizam. Tu istu piraterijsku misiju ima i Ustav RS iz 2006. godine.

Stvaranje ratnog plena Srbije

U rušilačkom pohodu protiv jugoslavizma, Ustav iz  1990. se posebno obrušio na autonomije, Vojvodinu i KiM “kao konstitutivne elemente federacije”!

Da naglasim,  Srbija je, služeći se Ustavom iz 1990.   uz kratku populističku pripremu, suštinski i stvarno pred očima demokratske Europe i Yu republika izvršila brutalan ANŠLUS[1] Vojvodine (i Kosova) kao autonomnih pokrajina koje su bile “konstitutivni elementi” Federacije.

Šta znači anšlus (anschluss) u srbijanskoj “praksi” ili činu.?

Očigledno je da to znači samo jedno: da se isključivo “pravom jačeg”  bez ikakvog osnova i argumentacije, iskorenjuje, poništava i suspenduje, prošlost i istorija,  tradicija, tekovine, ime, postojanje, svojina, kultura, sećanje, etika  i prirodno pravo na samosvojnost “onog slabijeg…”

Anšlus za Srbiju je, iz osmanlijskog vremena zapamćeno, njeno bezobzirno pravo na pljačku i na pokoravanje drugih svim, a najmanje političkim i pravnim sredstvima bez referenduma i formalnih procedura. Sve što je pripojeno – to je ratni plen Srbije! A tretman ratnog plena pokazuje kakav samo  može biti odnos osvajača i osvojenog: to je odnos lišen čak i prirodnog prava osvojenog na opstanak, na identitet, na subjektivitet  i prava na promenu takvog statusa. Dakle, Ustav RS iz 1990. bio je za Vojvodinu čin “anšlusa” (ništa više demokratski nego anšlus Austrije 1938. od Trećeg rajha).

I kada je reč o Vojvodini, da ovu konstataciju preformulišem: Ustav iz 1990. je “bez ostatka” bespravno i bespoštedno lišio Vojvodinu ekonomskog, pravnog, političkog, istorijskog, intelektualnog, kulturnog, antropološkog, dakle, lišio je Vojvodinu  ukupnog socijalnog kapitala!!!

Taj Ustav oduzeo je Vojvodini pravo na faktičku državnost koju je  imala po Ustavu SFRJ  i SAPV iz 1974., oduzeo je pravo na “nasleđeni kapital” konstitutivnosti  u (bivšoj socijalističkoj) federaciji, oduzeo je pravo na sopstveno ustavno redefinisanje  kao republike i države,  oduzeo je pravo na državni subjektivitet i privrednu razvijenost  koju je imala i pre i posle donošenja Ustava SFRJ i Ustava SAPV  sve do raspada Jugoslavije.

Taj Ustav je Vojvodini sve oduzimao a ništa nije davao. Vojvodina je siromašila i padala sve niže što se odlično uklapalo u politiku beskrupuloznog  srbijanskog pljačkanja Vojvodine ili onog što  se u današnjoj programskoj koncepciji URS-a budalasto naziva politikom “ravnomernog regionalnog razvoja”.

Vojvodina je postala samo ravničarski poligon po kome su hujale neograničene srbijanske  vladarske političke samovolje, na kome je testirana lična vlast i pljačkaški apetiti lopuža, na kome je novim kolonizacijama temeljno menjan etnički pejsaž   i bujao diskriminatorni odnos prema autohtonom stanovništvu  i na kojem je SPC izrazito poradila na nacionalnoj i verskoj  isključivosti i netrpeljivosti…

 

Vojvodini je oduzeto prirodno pravo na politički subjektivitet!

III.

Pokušaću da objasnim  zašto je Ustav RS iz 1990. lišio Vojvodinu socijalnog kapitala?

Odgovor je u sledećem: on – taj ustavni akt – je lišio  materijalni, istorijski, tradicijski, duhovni,  civilizacijski, pravni, politički,  obrazovni, jezički, kulturni, mentalni, antropološki, etnički…suspstrat Vojvodine! Ono što čini i može da oblikuje samo suštastvo Vojvodine piratski je oteto je oteto Vojvodini (tadašnjoj SAPV) ustavnim anšlusom RS (1990).

Šta znači da je Vojvodina lišena  svog pravnog kapitala?

To znači da je Vojvodini oduzeto prirodno pravo na subjektivitet i mogućnost da svojim ustavom sebe  definiše i redefiniše kao modernu političku zajednicu saglasno modernim tokovima, padu Berlinskog zida i demokratskim integracija Evrope.

Ustav RS iz 1990. uveo je Vojvodinu u pravnu pustoš. Ukinuo je Vojvođanski ustav  koji je pre toga 16 godina bio na snazi, ukinuo je zakonodavna i izvršna ovlašćenjaVojvodine, stavio je van snage  vojvođanske zakone, ukinuo je vertikalu vojvođanskog pravosuđa koje je bilo za primer u tadašnjoj Jugoslaviji (po solidnom radu i broju rešenih predmeta), ukinuo je ukinuo je Narodnu banku Vojvodine, ukinuo je zemljišne knjige (još iz austro-ugarskog vremena) i svaki trag porekla i pravne kulture Vojvodine. Pravni sistem Vojvodine potonuo je u močvari i haosu srbijanskog kvazi poretka. Pljačka Vojvodine i ratno okruženje ubrzano  je stvaralo pogodan ambijent za korupciju, anomiju i ekonomsko propadanje Vojvodine.

Taj Ustav iz 1990. zbrisao je pravnu kulturu Vojvodine, njen tradicionalno odgovoran odnos prema pravu, državi i stvorenim obavezama, kulturu poštovanja “vladavine prava” (Rule of Law)  ustaljenu socijalističkim ustavom i namesto toga oktroisao antikulturu “vladavine pomoću prava “ (Rule by Law) gole sile, lične vlasti i  kriminalne sprege politike i podzemlja (koje je bujalo).

Šta to znači da je Vojvodina lišena (svog) političkog kapitala?

Ja vidim to kao “strogo kontrolisan”, dakle, redukovan način političkog postojanja Vojvodine isključivo,  tj. samo  kroz delovanje političkih partija  sa centralom u Beogradu. Beograd  i SANU su “mozak” srbijanske poltike. Pokrajinske, vojvođanske, (regioanlne) partije mogu postojati samo kao trabanti (a to pokazuju izborne koalicije)  beogradskih političkih partija  (čiji su mentori očevi nacije – akademici) ili kao političke stranke nacionalng predznaka što samo opravdava i daje povoda instaliranju ogranaka srbijanskih političkih partija u Vojvodini.

Dakle, politički kapital Vojvodine je samo provizorij,  jer se on suštinski ostvaruje kroz politički kapital  Srbije ili Beograda koji dosledno negira autentični politički kapital Vojvodine. To ustavari znači da Vojvodina ne stvara i ne produžava  svoju (specifičnu) političku kulturu  koja je direktno vezuje za Centralno evropski, pluralni i građanski model života.

Šta to znači da je Vojvodina lišena svog privrednog/ekonomskog kapitala?

To ne znači samo da se Vojvodini oduzima  i njen posed i novac koji zaradi, to znači mnogo više. Vojvodini se oduzima pravo na modernu, odgovornu, na Evropskim pravilima  utemeljenu ekonomiju, filozofiju i kulturu privređivanja,  na samostalnu raspodelu novostečenih dobara, na socijalnu pravdu i na  ulaganje u Vojvođanske prirodne i ljudske resurse. Vojvodina je u vreme svog Ustava iz 1974. zapravo između sedamdesetih i osamdesetih  bila drugi po razvijenosti region u Jugoslaviji  (odmah iza Slovenije), a pritom je najviše od svih jugo entiteta najviše alimentirala pokrajinu KiM. Zapravo, sve ono što je Srbija davala za KiM bilo je ono što je Vojvodina iz svog budžeta davala za tu pokrajinu. (O tome se u Srbiji ne govori i ćuti kao o najvećoj tajni).

Sistemsko istiskivanje autentične Vojvodine

Šta to znači da je Vojvodina lišena svog antropološkog i kulturnog kapitala?

Statistika može dati neopozivo poražavajući odgovor na ovo pitanje: koliko je mladih otišlo između  devedesetih i dvehiljaditih, koliko ih odlazi i posle dvehiljadite iz Vojvodine, koliko je Vojvođanskih porodica  zauvek otišlo u “beli svet” i ne misli da se vrati, koliko je školovanih Vojvođana na  Novosadskom univerzitetu potražilo opstanak daleko odavde i negde drugde, koliko je neki manjinski živalj iz Vojvodine prepolovljen  iseljavajući se iz Vojvodine, koliko je osiromašen mentalni kapacitet Vojvodine i gurnut u vazalni položaj?

Jer, antropološki kapital Vojvodine nije  izražen jedino grubim statističkim ciframa iseljavanja.

Problem je daleko kompleksniji i nepregledniji.

On se, između ostalog, ispoljava u režimskom, sistematskom i sistemskom  istiskivanju antropološki autentične Vojvodine  iz Vojvodine kao geografskog područja. Naime, Vojvodina je, kao i svaki ratni plen, u Srbiji prekrivana stalnim kolonizacijama,  useljavanjima stanovišta sa drugih Yu prostora, i imigracijom  njihovih a drugačijih od Vojvođanske, kultura, tradicija,  korena zavičajnosti i tradicija, drugačijih kultura “govora ognjišta”,  odanosti pravoslavlju, poštovanja svog i tuđeg… Kulturni i životni milj se menjao na štetu autohtonog stanovništa i postajao sve uži. Kolonizacija Vojvodine započela je u Kraljevini Jugoslaviji, nastavila se još intenzivnije “vlakovima bez voznog reda” u socijalističkoj Jugoslaviji, a eksplodirala je u cunami naletu posle  izgubljenih Miloševićevih ratova nakon devedesetih… U Vojvodinu je ulazilo siromaštvo, gnev i mržnja prema  domaćem življu.  Naročito prema onom življu koje nije bilo kolonističkog porekla…

Mešanje krvnih grupa u medicini za sada nije moguće,  a u jednom socijalnom tkivu kao što je Vojvođansko veoma je teško i dugotrajno. Nijedna novodošla uvozna struktura nije donosila  građansku kulturu i duh tolerancije. Vojvodina statistički jeste multikuturna ali  suštinski, faktički ona nije interkulturna. Nelagodnost “bildovanja” srpske multikulturalnosti  za šerolik autohtoni živalj sve je izrazitija.

Jer, jedini poželjni jezik kojim se govori je srpski, a isticanje životnih simbola Vojvodine  (muzike, proze, poezije, vojvođanskog govora, ratarske simbolike…)  sve je nepoželjnije. (S druge strane ličke, krajiške i slične promocije  ortodoksnog ratničkog i muževnog obrasca srpstva  su prevladavajuće u današnjoj otrcanoj kulturi Vojvođanske svakodnevnice).

Vojvođansko uverenje, Vojvođansku tradiciju, Vojvođanske korene, Vojvođanske običaje, Vojvođansku etničku tolerantnost, sada već godinama u ovoj Srbiji živi u ilegali.

Autohtoni živalj suštinski nema nikakvo  “pravo na očuvanje posebnosti” (čl.79., Ustav RS, 2006.)  jer ne živi u slobodnoj Vojvođanskoj državi, ni u slobodi u Srbiji on se oseća kao da živi u getu lociranom u Sremu, Bačkoj i Banatu…

Teško da  bi danas u Vojvođanskoj  “semolj poeziji” dobio mesto i Miroslav Mika Antić svojom poemom  VOJVODINA i stihovima:

Veruju vo jedinu i vo jed i vo inu

ravnicu – mater moju i zapljuvanu i svetu,

tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,

i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu

a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše

blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše

i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,

pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,

i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,

a ona rominja i tinja i survava se sa krova

sva toržestvena i roždestvena od lepote i rugla

i kao srce mokra i kao srce okrugla…”

 

Život u lošoj prošlosti i mitu

IV.

Pred nekim očiglednim činjenicama više se ne može skrivati pogled. Dramatični i još više rizični bili su  srbijanski pokušaji da stvore državu.  Sva ta nastojanja Srbije da po svaku cenu dobije i ima državu, išla su preko svačijih leđa i žrtava, vodila su u nedobne, nesigurne i krajnje rizične  uslove života na ovim prostorima. Apetiti neke srbijanske kvazi elite i SPC da ima srpsku državu,  donosili su nesreću i bedu mnogima a najviše nedužnim, neupućenim i  izmanipulisanim  masama naroda… To nije tako samo u poslednje dve decenije već mnogo dublje u prošlost.

I danas Srbija prihvata svoj mit  da je država sa prošlošću  nego u suprotan naučni iskaz.

Naime, i danas na uvodnoj stranici  “Nacionalnog interesa”,  časopisa za nacionalna i državna pitanja stoji da je  “pokrenut povodom 200 godišnjice  savremene srpske državnosti”! Na drugoj strani, profesor istorije u Engleskoj (Sautempton)  Stevan Pavlović u jednom razgovoru kaže da je u jednoj prilici, nakon prvobitnog pristanka ipak odbio da napiše knjigu o istoriji Srbije.  Umesto knjige, rekao je, mogu da napišem samo jedan esej o Srbiji.  I to je obrazložio na sledeći način:  “Ne bih znao kako da Srbiju definišem kroz vekove.  Nije bilo neprekidnog političkog etniteta ili teritorije  pod tim imenom.  Srbije su se pojavljivale, pomerale i nestajale”.

Upravo na tu činjenicu, u savremenom horizontu, ukazivao je Zoran Đinđić i o njoj sada piše i Nenad Dimitrijević u knjizi “Srbija kao nedovršena država”.

Ideološko, strukturno i kulturno  nasleđe Miloševićevog režima  nisu ni prevladane ni otklonjene činom  promene režima u oktobru 2000.

Današnja Srbija ne živi u ustavnoj demokratiji, nego u lošoj prošlosti, nevešto prikrivenoj ruinama Miloševićevog fasadnog ustava.

Današnja Srbija je mnogim lancima vezana kako za komunističko vreme tako i za period Miloševićeve vladavine. U institucionalnom pogledu, centralni element ovog kontinuiteta može se sažeti Đinđićevom sintagmom nedovršene državnosti.

Nedovršena državnost je stanje u kome se  ne može nedvosmisleno identifikovati javna vlast.  Ovaj deficit javlja se u različitim oblicima: kao dualitet između ‘oficijelne/navodne’ javne vlasti i vaninstitucionalnog suverena;  kao privatizacija, odnosno

kao uzurpacija javne vlasti od strane grupa koje koriste državni aparat za promociju svojih parcijalnih interesa; kao kompeticija javne vlasti i privatnih centara moći, koja se u najtežem obliku ispoljava kao pluralizam instrumenata i oblika prinude;  kao nepostojanje  jasno određenih državnih granica, što onemogućava odgovore na pitanja dokle se prostire državna suverenost, te koji ljudi uopšte imaju status državljana;  nepostojanje pravne države i vladavine prava… Itd.

U vakuumu koji se širi iz/iza sintagme  nedovršene državnosti  “izraslo je raznovrsno bilje koje je nedostatak pretpostavki za život pretvorilo u vlastitu pretpostavku za život” (Z. Đinđić).

Slobodan sam da zaključim da svako od nas ima pravo,  svako od nas ima prirodno pravo  da živi u sređenoj, udobnoj državi, i svako od nas ima pravo  da ne prihvati da živi u nedovršenoj državi.

Mi decenijama živimo u “krpeži” od države, i mi decenijama propadamo u nekoj “krpeži od autonomije”. Ovde su pojmovi država i autonomija izgubili ne samo svako razumno određenje već i ontološko značenje smisla i svrhe  zbog kojih (uopšte) postoje!!!

 

Vojvodini je neophodna ideja slobode – republika

V.

Vojvodina ničim nije ni “iskockala” ni zaslužila ni nasledila pravo da živi u  “krpeži od autonomije” i takva autonomija  u “krpeži od države”. Po logici stvari i života, Vojvodina dalje ne može tako. Ona ne može politički, državno i pravno koegzistirati u konfuznom aranžmanu sa Srbijom.

Srbija je (strukturno i stvarno) tamnica za Vojvodinu. Opstanak Srbije moguće je kroz temeljne reforme i donošenje potpuno novog Ustava Srbije. Novi  ustav Srbije ne samo što mora biti bitno drugačiji od sadašnjeg,  već on mora razumeti “vreme”, okolnosti i trendove današnje Evrope i iskreno korespondirati sa njom… Državni oblik Srbije mora biti složen, Srbija mora zaboraviti centralizam i centralizaciju  kao isključiv oslonac i jedini obrazac za državnu organizaciju. Pokazalo se da se Srbija urušava centralistički organizovana  i da tako povlači na dno sve sa sobom dok nezadrživo tone.

Otuda Vojvodina mora vratiti svoje  prerogative državnosti i mora imati (svoj) Ustav. Taj Ustav Vojvodine mora biti eminentno građanske orijentacije  i mora da sadrži:

–         moderan katalog ljudskih i manjinskih prava;

–         zakonodavnu, izvršnu, sudsku vlast;

–         finansijsku i statističku samostalnost;

–         posedovni list Vojvodine;

–         međunarodne garancije poštovanja Vojvođanskog ustava.

Dakle,

potpuno prihvatam i podržavam politički trezven program IV Vojvođanske konvencije i Vojvođanskog kluba, kako ja razumem,  o Vojvodini državi republikanski uređenoj  koja će biti u saveznoj državnoj tvorevini  ravnopravnih partnera: Vojvodine i Srbije.

(Autor je član Vojvođanskog kluba, redovni profesor na Filozofdkom fakuktetu univerziteta u Novom SADU)


[1] Anschluss je nemački izraz za potpuno pripajanje ili ujedinjenje Austrije od strane nacističke Njemačke 13. marta 1938.godine. Dan nakon što je faktičko pripojenje Austrije Nemačkoj izvršeno, održan je referendum na kome je 99,7% austrijanaca glasalo pozitivno za ahschluss.