Ovaj Ustav je ponižavajući za građanke i građane Vojvodine. On Vojvodinu definiše kao nesuštinsku autonomiju, Vojvodina je u njemu definisana kao autonomija bez autonomije….Vojvođanska autonomija je historijska kategorija i rezultat je antifašističke borbe. To sadašnji Ustav ne priznaje. Vojvodina se aktuelnim Ustavom osniva, što je notorna neistina…Aktuelna politička oligarhija Vojvodinu posmatra kao svoj ratni plijen. Politički Beograd ne zna da razgovara i da vodi dijalog. On se prema Vojvodini ponaša kao gazda prema podanicima. Beograd je spreman na pregovore samo kad izgubi, kao što je slučaj sa Kosovom….Kada je u pitanju ustavni položaj Vojvodine mora se poći od činjenice da Vojvodina nije nastala na teritoriji današnje Srbije! ….. Vojvodina je jedini od osam konstituenata jugoslavenskog federalizma koje nije riješeno. Republike su postale nezavisne države, a Kosovo se bori za međunarodno priznanje….Federalizacija je lijek za Vojvodinu i spas za Srbiju, koja danas visoko centralizovana država….U Vojvodini ne postoji politička scena. Ona je uništena…Vojvođanska autonomija postoji samo u nazivu. To je fasadna autonomija….I Vojvodini i Srbiji je neophodan raskid sa memorandumskom politikom. Na žalost u Srbiji nema za to snage…Po Ustavu iz 1974. godine Vojvodina je bila samostalna, skoro država. Imala je Ustav i raspolaganje sa zakonodavnim sudskim i izvršnim nadležnostima. Imala je svoje izvorne prihode i imovinu, sudstvo i svoj ustavni sud. Sad ima Statut na koji je čekala 15 mjeseci da se Beograd udostoji da mu da saglasnost. Neuporediva su ta dva ustavna koncepta…Liga socijaldemokrata Vojvodine i Nenad Čanak su odustali od projekta Vojvodina-Republika! Šta očekivati od lidera čiji je moto “ne možemo imati bolju Vladu od ove!” Liga je svoju sudbinu vezala za centralu Demokratske stranke u Beogradu, koja je u suštini antivojvođanska i nikad se javno nije odrekla Memorandumske politike SANU. Liga i njen predsjednik sve više liče na trgovačko društvo, a sve manje na vojvođansku političku stranku…Nema primjera u Evropi da jedna država toliko eksploatiše i izrabljuje jednu svoju regiju kao što to čini Srbija sa Vojvodinom….Vojvodina je finansirala sva Miloševićeva ratišta i gradilišta, a finansirala je Koštuničina, Tadićeva, Dinkićeva i Mrkonićeva gradilišta…. Država Srbija na žalost još nije spremna da se suoči sa svojom prošlošću….Međunarodni sud je izrekao da Srbija nije spriječila zločin u Srebrenici. Rezolucija to ne pominje. Država Srbija ima odgovornost za ovaj genocid. Treba ga tražiti u Memorandumu SANU. U Srbiji se dovoljno ne zna o tom užasnom postupku. U školske programe trebalo bi uvesti istinu o Srebrenici. Moramo se suočiti sa gorkom istinom i ovom noćnom morom Srbije, da se to više nikada, nikome ne dogodi!
U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da je Statut Vojvodini nametnut. Ko ga je nametnuo i hoćete li obrazložiti svoje neslaganje s tim aktom?
SUBOTIĆ: Na ustavnom referendumu u oktobru 2006. godine i pored do tada neviđene medijske kampanje i političkih pritisaka, građanke i građani Vojvodine nisu prihvatili ovaj Ustav. Ta činjenica se u vladajućim krugovima prećutkuje. Samim tim i Statut koji proizlazi iz takvog ustava je nametnut. Moje mišljenje je da taj Statut definiše neke nadležnosti i ispod ustavnih mogućnosti. Ovaj Ustav je ponižavajući za građanke i građane Vojvodine. On Vojvodinu definiše kao nesuštinsku autonomiju, Vojvodina je u njemu definisana kao autonomija bez autonomije. Za Vojvodinu se ne predviđaju ni zakonodavne, ni sudske, ni izvršne nadležnosti. Vojvodina ne raspolaže svojom imovinom niti prirodnim bogatstvima, odnosno ne raspolaže ni izvornim prihodima, a ni prirodnim i radom stvorenim resursima na svojoj teritoriji.
Vojvođanskoj administraciji se povjerava izvjestan broj nadležnosti, ali sa ovakvim Zakonom mogu se i oduzeti.
Vojvođanska autonomija je historijska kategorija i rezultat je antifašističke borbe. To sadašnji Ustav ne priznaje. Vojvodina se aktuelnim Ustavom osniva, što je notorna neistina.
Da li je do sada Beograd pokazao spremnost za dijalog s Vojvodinom oko ustavnog preuređenja države i za koji koncept se vi zalažete?
SUBOTIĆ: Ne! Aktuelna politička oligarhija Vojvodinu posmatra kao svoj ratni plijen. Politički Beograd ne zna da razgovara i da vodi dijalog. On se prema Vojvodini ponaša kao gazda prema podanicima. Beograd je spreman na pregovore samo kad izgubi kao što je slučaj sa Kosovom. U Vojvodini oni prevarama i obmana i propagandnom mašinerijom i zastrašivanjem ljudi dobivaju na izborima i ne pada im na pamet da razgovaraju. Vlada i parlament Vojvodine predstavljaju u praksi partijsko odjeljenje beogradske vlasti. Njih biraju građani Vojvodine, ali njihov opstanak na “vlasti” u Vojvodini zavisi od njihovih beogradskih gazda. I tu je problem.
Kada je u pitanju ustavni položaj Vojvodine mora se poći od činjenice da Vojvodina nije nastala na teritoriji današnje Srbije! Takođe se moraju uvažavati i stavovi Međunarodne mirovne konferencije u Londonu (avgust 1992.godine.) koja zahtijeva da se građanima Vojvodine vrate građanska i ustavna prava. Ustavna prava nisu vraćena ni aktuelnim ustavom. Vojvođansko pitanje je neriješeno! Vojvodina je jedino otvoreno pitanje i raspadom SFRJ. Vojvodina je jedini od osam konstituenata jugoslavenskog federalizma koje nije riješeno. Republike su postale nezavisne države, a Kosovo se bori za međunarodno priznanje. Vojvođansko pitanje nije riješeno ni raspadom SRJ, odnosno državnom zajednicom Srbija i Crna Gora, u koju je Srbija ušla sa “autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovo”. Postavlja se pitanje gdje se izgubila Vojvodina??? Vraćanje ustavnih prava građankama i građanima Vojvodine po Londonskoj mirovnoj konferenciji po mom uvjerenju podrazumjeva federalni status Vojvodine. Dakle, Republika Vojvodina u Saveznoj republici Srbiji! Federacija je jasan koncept. Najrazvijenije zemlje u svetu su federalizovane ili regionalizovane. Federalizacija je lijek za Vojvodinu i spas za Srbiju, koja danas visoko centralizovana država.
Postoji li u AP Vojvodini kritična masa javnog mnijenja koja podržava Vas ustavni koncept zemlje i postoji li alternativa vladajućoj političkoj garnituri koja bi, eventualno, institucionalno zastupala volju većine građana Pokrajine?
SUBOTIĆ: Vojvođani se stalno zastrašuju raznim separatizmima. Mi u suštini tražimo čiste račune. Smišljeno je promjenjena struktura stanovništva u Vojvodini.
Prema istraživanjima Agencije “SKAN” u martu na pitanje kakav bi ste status Vojvodine željeli?, odgovori su sljedeći:
PRILOG 01:
OTVORENO PISMO VOJVOĐANSKOG KLUBA
Predsedniku Vlade AP Vojvodine dr. Bojanu Pajtiću
PRILOG 02:
EKONOMSKI PODACI
– ne znam 13,2%
– našto drugo 2,2%
– Republika u Saveznoj državi 5,6%
– Samostalna država 6,9%
– Ukinuti svaku autonomiju 8,3%
– Više sada, a manje nego po Ustavu iz 1974. godine 15,4%
– Autonomija po Ustavu iz 1974. godine 20,3%
– Isto kao sada 28,8%
U Vojvodini ne postoji politička scena. Ona je uništena. Ne postoji prava partija koja bi se zalagala za Vojvodinu kao federalnu jedinicu, a ne postoje ni slobodni, a posebno ne postoje provojvođanski mediji. Javni servis je to najmanje!
I u takvim uslovima ako se saberu procenti onih koji sa za Samostalnu državu, onih koji su za Republiku u saveznoj državi i onih koji su za autonomiju po Ustavu iz 1974. godine to je 36,8%. Ako se tome dodaju i oni koji su u ovom trenutku u nedoumici, onda je to impozantna cifra.
Problem je što u Vojvodini ne postoji partija koja bi ova očekivanja Vojvođana artikulisala. Procjenjujem da je Vojvođanima dosadilo da glasaju za “nužno zlo” i za očekivati je na narednim izborima veći broj apstinenata.
Da li je stepen autonomije Vojvodine danas viši nego u vrijeme Miloševića i za koliko je niži nego po Ustavu iz 1974.?
SUBOTIĆ: Vojvođanska autonomija postoji samo u nazivu. To je fasadna autonomija. To je samo privid koji koristi jedino partijskoj oligarhiji za zapošljavanje svojih kadrova. Možda je po Miloševićevom Ustavu bila jasnija, treba reći da je ovaj Ustav (Koštunica, Tadić, Dinkić, Dačić, Šešelj i Nikolić) u suštini “radikalski redizajn Miloševićevog ustava” (prof. Radivoj Stepanov). Oba ustava su zasnovana na konceptu Memoranduma SANU. I Vojvodini i Srbiji je neophodan raskid sa memorandumskom politikom. Na žalost u Srbiji nema za to snage!
Po Ustavu iz 1974. godine Vojvodina je bila samostalna, skoro država. Imala je Ustav i raspolaganje sa zakonodavnim sudskim i izvršnim nadležnostima. Imala je svoje izvorne prihode i imovinu, sudstvo i svoj ustavni sud. Sad ima Statut na koji je čekala 15 mjeseci da se Beograd udostoji da mu da saglasnost. Neuporediva su ta dva ustavna koncepta!
Kakvu ulogu u cijeloj ovoj priči oko ustavno-pravne pozicije Vojvodine igra gospodin Nenad Čanak?
SUBOTIĆ: Liga socijaldemokrata Vojvodine i Nenad Čanak su odustali od projekta Vojvodina-Republika! Šta očekivati od lidera čiji je moto “ne možemo imati bolju Vladu od ove!” Liga je svoju sudbinu vezala za centralu Demokratske stranke u Beogradu, koja je u suštini antivojvođanska i nikad se javno nije odrekla Memorandumske politike SANU. Liga i njen predsjednik sve više liče na trgovačko društvo, a sve manje na vojvođansku političku stranku. Čini sa da im je najvažnije da očuvaju bilo kakvu poziciju u vlasti i time zbrinu tridesetak -četrdesetak ljudi u Stranci. Ponekad imaju dobre poteze, ali u glasanju u republičkom parlamentu to ne pokazuju. Na kraju uvjek, manje više, bude po Vladinom prijedlogu. Liga ima priličan ocjenjivački kapacitet, ali ga koristi samo u korist svoje partijske pozicije, a ne i u korist Vojvodine. Ima niz zakona za koje su glasali ligaši, a štetni su: reforma pravosuđa, Zakon o političkim strankama, Zakon o informisanju, pa i za prošlogodišnji budžet… koji nije ispunio ustavnu obavezu od 7 procenata. U Vojvodini ima mišljenja da je djelovanje Lige i štetočinsko za Vojvodinu. Ona je uglavnom glasna i marketinški za Vojvodinu. Ligi se ni u jednom trenutku ne može poreći njena mirovna – antiratna i antinacionalistička politika. Tu su ostali dosljedni.
Da li se i koliko ova, na neki način pat-pozicija oko statusa Vojvodine, odražava na njen ekonomski trenutak i privredni razvoj?
SUBOTIĆ: Nema primjera u Evropi da jedna država toliko eksploatiše i izrabljuje jednu svoju regiju kao što to čini Srbija sa Vojvodinom. Vojvodina je najveći prosperitet ostvarila od 1974. godine do 1990. godine. Po razvijenosti je bila odmah iza Slovenije. Sad je Vojvodina postala nedovoljno razvijeni region u Srbiji. Zaostaje u razvoju ne samo u odnosu na Beograd, nego i ispod centralnog dijela Srbije. To je sve posljedica katastrofalnog ustavnog položaja Vojvodine u Srbiji. Vojvođanske institucije su devastirane, a neke i ukinute kao Statistički zavod Vojvodine. Upravo iz razloga da se ne bi saznalo koliko je Vojvodina opljačkana i osiromašena. Vojvodina je komora iz koje se uzimalo bez pitanja. Vojvodina je finansirala sva Miloševićeva ratišta i gradilišta, a finansirala je Koštuničina, Tadićeva, Dinkićeva i Mrkonićeva gradilišta.
Koje ste radnje poduzimali da se pronađu i procesuiraju naredbodavci i počinioci protjerivanja domicilnih Hrvata iz Hrtkovaca i drugih mjesta Srijema i da li su nadležni pravosudni organi u Vojvodini, odnosno Srbiji, uradili išta po tom pitanju?
SUBOTIĆ: Hrtkovci i protjerivanja nesrba, prije svih Hrvata i Mađara, je velika srbijanska sramota o kojoj se u Srbiji, “koja nije bila u ratu” ćuti. Vojvođanski Hrvati su nedužna žrtva srbijanske, memorandumske ratne politike. Mi podsjećamo jednom godišnje na ovaj sramni događaj. Reformisano pravosuđe o tome ćuti! Ni jedan slučaj nije procesuiran. Ovi zločini ne zastarijevaju! Postoje televizijski snimci na kojima se jasno vidi ko postavlja tablu sa napisom “Srbislavci”. Država Srbija na žalost još nije spremna da se suoči sa svojom prošlošću. Neophodno je u Republičkom parlamentu donijeti Deklaraciju o ovim strašnim zbivanjima “humanog” preseljenja po Memorandumskom konceptu. Država Srbija bi morala da se izvini građanima hrvatske nacionalnosti za sve torture i nevolje koje su pretrpjeli i pozove one Hrvate, koji žele da se vrate u Vojvodinu, naravno uz obezbjeđenje stambenog prostora i ostalih neophodnih mjera za normalan život. Bilo bi cjelishodno da se proglasi i dan sjećanja na ove ružne događaje.
Možete li hipotetički pretpostaviti situaciju da je Vojislavu Šešelju usvojen zahtjev za puštanje na slobodu – kako bi se to odrazilo na sigurnost manjinskih naroda u Vojvodini i Srbiji? Da li bi bilo opet, kako bismo mi Bosanci rekli – belaja na tim prostorima?
SUBOTIĆ: Šešelj je kod većine predstavnika nacionalnih zajednica u Vojvodini sinonim za zlo! Kod građana bi to sasvim izvjesno ulivalo nespokojnost i nesigurnost i moglo bi se očekivati napuštanje Vojvodine. Ja lično očekujem osuđujuću presudu za sva nedjela koja je učinio vojvođanskim Hrvatima. Ali nije on sam. Tu su i njegovi sljedbenici. Neki su ostali u radikalima, a neki skinuli bedž sa Šešeljevim likom i presvukli se i naprednjake i ujedinjene regionalistkinje. Ne treba zaboraviti da je iz Novog Sada sa pozicije vlasti početkom devedesetih godina poslata poruka Hrvatima, Mađarima i Slovacima: “obezbijedićemo autobus u jednom pravcu i po jedan sendvič Hrvatima i Mađarima, a dva Slovacima jer im je duži put”. Tu skidanje bedža i presvlačenja iz nacionaliste u evropejca ništa ne pomaže. To je činjenica, a na pravosudnim organima je da rade svoj posao.
Kako ocjenjujete današnji položaj manjina u Vojvodini?
SUBOTIĆ: Većih konflikata nema. Sporadično se javljaju incidenti. Policija efikasnije reaguje. Ali postoji sistemski problem. Ustav Srbije definiše Srbiju kao državu srpskog naroda i drugih građana. Pripadnici nacionalnih zajednica u ovoj državi nisu ravnopravni. Sama definicija manjine, svrstava ih u građane drugog reda i u tome je problem. Sve nacionalne zajednice su formirale svoje nacionalne savjete ili veća i oni brinu o obrazovanju, informisanju, kulturi, službenoj upotrebi jezika. Normativno je to uređeno ali je utisak da se u Vojvodini više ne živi jedan sa drugim, nego jedan pored drugog. Prilično se i getoiziraju pripadnici nacionalnih zajednica.
Kakva su Vaša saznanja ili pretpostavke oko moguće boravišne destinacije Ratka Mladića i jeste li se očitovali kod srbijanskih vlasti da se taj ratni zločinac, velikog kalibra, privede licu pravde?
SUBOTIĆ: Nemam nikakvih saznanja! Da imam, ja bih to prijavio nadležnim organima, jer to smatram građanskom dužnošću. Nemam utisak da država čini baš sve da se on privede pravdi, posebno ne u izbornoj godini.
Da li je, po Vašem mišljenju, rezolucija o Srebrenici koju je usvojila Narodna skupština Srbije adekvatna u svojoj izreci onome što se desilo u tom bosanskom gradiću nakon 12. jula 1995. ?
SUBOTIĆ: Rezolucija je iznuđena! Ona nije adekvatna težini počinjenih zločina. Međunarodni sud je izrekao da Srbija nije spriječila zločin u Srebrenici. Rezolucija to ne pominje. Država Srbija ima odgovornost za ovaj genocid. Treba ga tražiti u Memorandumu SANU. U Srbiji se dovoljno ne zna o tom užasnom postupku. U školske programe trebalo bi uvesti istinu o Srebrenici. Moramo se suočiti sa gorkom istinom i ovom noćnom morom Srbije, da se to više nikada, nikome ne dogodi!
Hvala Vam za ovaj razgovor.
SUBOTIĆ: Hvala i Vama što ste mi pružili priliku da iznesem svoje stavove. Nažalost, zbog medijske blokade i novinarske autocenzure rijetko sam u prilici da u Vojvodini i Srbiji iznesem svoje i stavove Vojvođanskog kluba.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (260)