Teofil Pančić: Saga o šarenim krpama

Okej, svi znamo da Srpska napredna stranka želi da sruši aktuelnu pokrajinsku vlast. Nije to po sebi nelegitimna ambicija, ukoliko se ostvaruje legalnim i legitimnim sredstvima. Sada je već prilično jasno da namera izazivanja prevremenih pokrajinskih izbora nije uspela: Pajtićev kabinet će izdurati ceo mandat, eventualno malo skraćen, ali ne toliko da bi se moglo […]

Okej, svi znamo da Srpska napredna stranka želi da sruši aktuelnu pokrajinsku vlast. Nije to po sebi nelegitimna ambicija, ukoliko se ostvaruje legalnim i legitimnim sredstvima. Sada je već prilično jasno da namera izazivanja prevremenih pokrajinskih izbora nije uspela: Pajtićev kabinet će izdurati ceo mandat, eventualno malo skraćen, ali ne toliko da bi se moglo reći da su izbori zaista vanredni. A posle novih izbora – šta bude, biće. Nisam siguran da neće biti prilično iznenađenih (i uvređenih). Ali, to je tema za sebe.

[nr]

Ovde mi je u fokusu nešto drugo, važnije i trajnije od jednog izbornog ciklusa. Šta nam, naime, govori najnoviji atak na pokrajinsku izvršnu vlast, a preko priče o „tradicionalnim simbolima Vojvodine“ (koji su inače „tradicionalni“ tačno onoliko koliko i neki festival koji je upravo održan po prvi put – plesali su, dakle, samo jednu sezonu, onu 1848-49) vs. onih „netradicionalnih“, tj. aktuelnih, sadašnjih, važećih?

[nr]

Lično i osobno sam savršeno ravnodušan spram bilo kakvih i bilo čijih zastava, grbova i sličnih đinđuva; što se mene tiče ne moraju uopšte ni da postoje, i sigurno je da ne bih „dao život za zastavu“, bilo srpsku ili vojvođansku, bilo „tradicionalnu“ ili postmodernu. Od obožavalaca famoznih znamenja valja zazirati na sve načine, ti su ljudi opasni na mahnit način i mahniti na opasan način, i skloni su dobrovoljnom davalaštvu tuđe krvi. Megjutoa, to još ne znači da ova vojvođanska saga o šarenim krpama i sličnom nema nikakvog značaja. Razume se da ga ima: kroz nadgornjavanja oko simbolike iskazuju se političke i vrednosne pozicije. Jednostavnije rečeno, kroz priču o „znamenjima“ Vojvodine politički akteri zapravo najpreciznije izlažu svoju definiciju Vojvodine. A to je već nešto što bi svakako trebalo da nas se tiče, jer iz fundamentalno naopake definicije bilo kojeg životnog okvira u kojem se krećemo neizbežno proizilaze i sve naopakosti koje će uslediti.

[nr]

Vraćamo se na početak teksta: nije neobično, i nije neki osobit problem, da SNS i sateliti oponiraju svemu što dolazi iz Banovine ili ima s njom bilo kakve veze. Važno je nešto drugo: šta nude (i kako to nude) kao alternativu. A ono što zapravo nude nije puka redefinicija „znamenja“, nego njome nagoveštena redefinicija suštine, tj. samog smisla opstajanja Vojvodine. Naime, sam po sebi, „problem“ oko famoznih vojvođanskih znamenja izmišljen je, u potpunosti iskonstruisan, iz malog prsta prsta isisan. Želja da se (i) oko ovoga zapodeva politička kavga s Pajtićem, Ligom ili bilo kim naprosto je izraz političkog siledžijsta i uličarskog veštačkog izazivanja konflikta, nešto kao kad čovek mirno prolazi ulicom, a mangaš mu prepreči put i zareži na njega „šta me tako gledaš“ ili „kome ti majku“…

[nr]

Konkretno, to izgleda ovako. Svi znamo istorijsku genezu imena Vojvodine, nema tu ničega spornog. Međutim, uz sve moguće zgodne i neobavezujuće konotacije, ime nije jednako subjektu, ako tako mogu da kažem… Kad bi bilo drugačije, onda bih ja kao Teofil (Bogoljub) morao da budem religiozan, a neko ko se zove, na primer, Veselin, ne bi smeo da bude tužan… Deluje šaljivo, ali problem je takoreći „filozofski“. Prostor koji danas znamo kao AP Vojvodinu stolećima je multinacionalan, multijezičan, multikonfesionalan. Političke promene donosile su i demografske promene kao jednu od nuspojava, ali sama pluralnost tog prostora nikada nije (uspešno) dovedena u pitanje. Dugo je taj prostor bio južna „froncla“ jedne centralnoevropske carevine, potom je postao (relativno visoko razvijena) severoistočna provincija podunavsko-balkansko-jadranske države južnih Slovena. Na koncu je osvanuo kao severna četvrt(ina) teritorije Republike Srbije. Ništa od svega toga nije poništilo lako uočljivu različitost kulturno-identitetskih modusa Vojvodine u odnosu na monohromniji pejzaž „centrale“, bilo koje, severno ili južno odavde.

[nr]

Naprednjaci i njihovi sateliti, međutim, koriste klasičnu definiciju Vojvodine iz malog mozga srpskih nacionalista, po kojoj je ona samo i jedino „iskaz vekovne težnje prečanskih Srba za ujedinjenjem sa maticom Srbijom“ (velikomađarska definicija po kojoj je Vojvodina naprosto i jedino mađarski Delvidek iliti Južni Krajevi napravljena je na isti kalup); istini za volju, zajedno sa Srbima „ujedinilo“ se i vaskoliko ostalo stanovništvo, ali ko ga šta pita, a mi ćemo, evo, i ubuduće biti tako fini (kad je već bar delom propala Šešeljeva ideja o „sendviču za put u u jednom pravcu“) da tolerišemo njegovo prisustvo, dok god se mnogo ne čuje i ne oseća…

[nr]

Da svedemo stvari na bit: naprednjaci i ekipa oko njih politički su baštinici one tradicije koja je nužno, neizbežno i trajno u dubokom raskolu sa svime što je stvarna, postojeća Vojvodina, ona koja se odupire ulivanju u tesne, jednoobrazne nacionalističke kalupe. Nema u tome ničega iznenađujućeg, jer su u pitanju dugogodišnji radikali, a ovi su, pak, u svom vojvođanskom delu legitimno čedo „jogurt revolucije“, ništa manje nego SPS derivati (štaviše – više). Zato vojvođanska opozicija a državna vlast nije ni za pedalj odmakla od „definicije“ Vojvodine kakvu su osamdesetih i devedesetih osmišljavali nacionalistički bardovi i popovi, a „materijalizovali“ je miloševićevsko-šešeljevski aparatčici, uz bučno terciranje uličnog polusveta. Na drugoj strani su političke stranke i organizacije koje, kakve su da su, ne baštine ni 1988. ni 1991. Ta razlika će, doduše, možda jednom prestati da bude važna, ali nema stvarnog, esencijalnog, sadržinskog (nego samo koruptivnog) razloga da se to dogodi pre sedme-osme decenije 23. veka. I to pod uslovom da ovo opstruiranje Vojvodine odmah i trajno prestane – što se neće dogoditi.

[nr]

Ovo nam, pak, u pravom svetlu pokazuje i onoliko razvikanu „transformaciju“ naprednjaka: sve je to samo šminka i šmira za dva-tri beogradska kabineta koji su pod međunarodnim reflektorima, a na terenu stanje je sasvim drukčije, to jest, na terenu – u Vojvodini naročito – ti ljudi i dalje savršeno liče na sebe. A neodvojiv deo njihovog ličenja na sebe jeste i trajno nastojanje da Vojvodina u potpunosti prestane da liči na sebe. I da se pretvori u fantoma nepostojeće „srpske Vojvodovine“. Saga o šarenim krpama u tom je kontekstu bitna samo kao simptom, kao otvoreni pokazatelj s kim imamo posla i o čemu se ovde radi.

(www.Autonomija.info)