USTAV SRBIJE – GODINU DANA KASNIJE

VOJVOĐANSKI KLUB -NOVI SAD 25. oktobar 2007 Vojvođansko NE Ustavu Srbije iz 2006. prof. dr Radivoj Stepanov Počeću od pitanja: KAKAV JE USTAV DOBILA SRBIJA? (Odgovor na ovo pitanje nije lak i jednostavan…)   Cinik bi mogao reći: Þupravo onakav, kakav je zaslužila;   Dežurni patriota, mogao bi da kaže: Þpo meri i željama rodoljubaca; […]

VOJVOĐANSKI KLUB -NOVI SAD

25. oktobar 2007


Vojvođansko NE Ustavu Srbije iz 2006.

prof. dr Radivoj Stepanov

Počeću od pitanja:

KAKAV JE USTAV DOBILA SRBIJA?

(Odgovor na ovo pitanje nije lak i jednostavan…)

 

Cinik bi mogao reći:

Þupravo onakav, kakav je zaslužila;

 

Dežurni patriota, mogao bi da kaže:

Þpo meri i željama rodoljubaca;

 

Jedan ustavni analitičar NSPM i koautor “Žabljačkog ustava” ima izrazito afirmativan stav i kaže:

Þ Ustav Srbije je “referentan Evropski Ustav po Evropskim standardima”;

On je  osporio sve negativne stavove Venecijanske komisije o Ustavu Srbije!

 

Evo šta zamera VenKom Ustavu Srbije:

Þ (da) Ustav Srbije spada u “tvrde” ustave koje je “izuzetno teško menjati”;

(da) ”nije jasna svrha tako složene procudure za promenu Ustava,

nejasno je zašto postoji više faza odlučivanja,

preširoka je lista pitanja za koje je obavezan referendum,

neobično je što je predviđeno postojanje ustavnog zakona za sprovođenje ustava, itd;

Þ Isti analitičar se nije složio ni sa implicitnim mišljenjem Komisije “da su teško promenljivi ustavi loši ustavi i da ovaj nedostatak srpskog ustava, uz ostale nedostatke treba što pre otkloniti”;

 

Najzad, moje mišljenje (ni cinika, ni dežurnog patriote, ni analitičara) je:

Þ da Vojvodina 2006. nije “dobila” Ustav,

(®mislim da se Vojvođani poklona boje više i od Danajaca, naročito ako iz Srbije dolaze)

Þ da je taj Ustav “omča o vratu” Vojvodini,

Þ da je za Vojvodinu to oktroisani ustav!

 

Þ Da zaključim:

Vojvodina nije prihvatila referendumski serviran Ustav Srbije!

 

Vojvodina je sadašnjem Ustavu Srbije, tom tzv. “Mitrovdanskom ustavu” ili “Koštuničinom ustavu” rekla NE i u prvom, i u drugom, u oba referendumska dana!

 

Šta je (u suštini) bio referendum?

 

Referendum je bio jedna nezapamćena, besomučna lavina laganja!

 

U tom združenom “falsifikovanju ustava i stvarnosti” od stranaka su, po mome sudu, prednjačile DSS i DS, a od pojedinaca (starac Fočo od stotinu ljeta) tj. ostareli Mićunović i gizdavi junior Tadić.

 

Posebno je teško bilo razumeti odricanje Tadića od ustava koji je njegova stranka pripremala i lobiranje za (nazovimo to) Koštuničin ustav.

 

 

Uprkos orkestriranom pritisku sa svih strana,

od svih medija,

preko sms poruka i interneta,

pritisku koji se pojačavao iz sata u sat,

uprkos dramatičnim pozivima  gotovo svih političkih lidera, Vlade, Predsednika Republike,

uprkos najavljenoj globalnoj apokalipsi ako referendum doživi fijasko,

uprkos tom jedinstvenom “referendumskom maratonu”,

 

Vojvođani su iz svog “gorkog taloga iskustva” (D. Kiš)

višegodišnjeg vazalnog položaja u Srbiji

nepogrešivo razlikuju istinu od laž

i rekli NE Ustavu Srbije!

 

 

VOJVOĐANI

SU I BEZ NEKOG  POSEBNO ORGANIZOVANOG POZIVA NA BOJKOT  IGNORISALI

REFERENDUMSKU PONUDU USTAVA   SRBIJE !!!

 

TOČKOVI SRPSKOG USTAVA ZAGLAVILI SU SE NA VOJVOĐANSKOJ ZEMLJI!!

 

Da argumentujem ovu tvrdnju Þ vidi materijal CESIDA.

 

 

Ali da krenemo redom:

na osnovu člana 73. tačka 8. Ustava Republike Srbije (iz 1990.) i člana 10. stav 1. Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi (“Službeni glasnik RS”, br. 48/94 i 11/98) Narodna skupština Republike Srbije na Prvoj posebnoj sednici u 2006. godini, održanoj 30. septembra 2006. godine, donela je odluku o raspisivanju republičkog referenduma radi potvrđivanja novog ustava Republike Srbije.

U toj odluci stoji da će se Republički referendum sprovesti/sprovoditi DVA DANA na dane 28. i 29. oktobra 2006. godine, u vremenu od 7,00 do 20,00 časova!

 

Istovremeno, Vlada je Parlamentu isporučila Ustav koji je spravljen tajno, pod uticajem političkih partija (više ili manje) jakog nacionalnog zadaha: SRS, DSS, DS, SPS, uz asistenciju kameleonske partije  G 17+ i uz (setite se) nesumnjiv blagoslov SPC i SANU. Tako je  porođen bez jauka, jednoglasno sa 246 glasova ZA, ”vampirski ustav” u noći 30. sept. na 1. okt. u srpskom parlamentu.

(Za to vreme narod je spavao snom pravednika).

 

Praktično je (već) tada Srbija dobila arkanski, oktroisani, nedemokratski i nacionalistički dizajniran ustav.

 

Zašto arkanski ustav?

Zato što javne rasprave o ustavu nije bilo!

Za ”ustavnu nameštaljku” znala je samo politička, verujem crkvena i akademska vrhuška!

Pretežni deo republičkog parlamenta o tome nije ništa znao i nije se pitao.

O tome pokrajinski parlament nije imao pojma.

Sve je rađeno ”daleko od očiju javnosti”, od građana, čitav scenario imao je obeležja nekog ”ustavnog puča”, ustavnog prepada uz saradnju Vlade i parlamenta, tj. izvršne i zakonodavne vlasti.

Ustav nastaje iz problematične ad hoc političke saradnje ”legislative i egzekutive” i političkog dogovora bicefalnog/dvoglavog vrha izvršne vlasti, tj. predsednika Vlade i Predsednika Republike!

 

Ne mogu da prećutim, nekoliko dobrih modela ustava Srbije koji su nastali od 2002. do 2006. Vlada ili parlament su bacili u koš, a postojeći Ustav Srbije ”poslužen” je narodu u ”gluvo doba, kad dusi zemlji govore a zemlja kune svoje pokore” (Đ. Jakšić).

 

Zašto oktroisani ustav?

Drugim rečima, zašto je Ustav Srbije ”nametnuti ustav”?

Zbog toga što je taj ustav ”po svaku cenu” morao proći na referendumu i to baš takav kakav je!

Na ustavu tokom jednomesečnog iščekivanja referenduma nisu bile dopuštene (ni minimalne) intervencije (izmene ili dopune teksta ustava).

 

Tu, dakle, nije bilo nikakve alternative.

Alternativa nije bila čak ni uzmi ili ostavi. Bilo je: uzmi milom ili ćeš uzeti ”silom”, tj. i ako nećeš!

Bilo je: ”hoćeš – nećeš, moraš samnom da se lolaš”…

 

Zašto nedemokratski ustav?

Zbog toga što je čitav set važnih pitanja ostao bez rasprave, i naravno, bez odgovora!

Naprimer:

Na kojim pitanjima je uopšte postignut konstitucionalni konsenzus?

Kako će se definisati država?

Kako će izgledati katalog osnovnih prava, ljudskih prava i zaštita manjinskih prava?

Da li će ustav garantovati pozitivnu diskriminaciju za predpolitičke manjine?

Na koji način će ustav garantovati socijalna prava? Koliko smo uopšte blizu ili daleko od koncepta države blagostanja (welfare state)?

Kako će se ostvarivati “socijalna pravda”?

Kakav oblik državne vlasti Ustav predviđa?

Da li će se zadržati postojeći polupredsednički sistem ili ćemo dobiti parlamentarnu vlast?

Kako će se birati šef države?

Kako će biti definisani načini izbora, položaj i ovlašćenja Ustavnog suda? Kako će biti organizovano redovno sudstvo?

Kuda i kako sa mastodontom zvanim “vojska”?

ÞKakav će biti staus vojske? Smemo li se mi, bez straha od mogućih posledica, zapitati treba li uopšte ovoj zemlji vojska, treba li joj vojna sila, hoće li ova zemlja i dalje voditi politiku rata ili će voditi politiku mira? (Inače, reč “mir” se nigde ne pojavljuje u sadašnjem Ustavu Srbije).

Zašto u našem mentalnom sklopu ne postoji pojam demilitarizacije (a na tom pitanju braća Crnogorci ubiraju pohvale i sve veću popularnost u Evropi).

Kolika je nas do sada “koštala” Vojska i da li se vojska nama isplatila?

U ovoj zemlji se (od 90.) živi, govori i peva o ratu, mira se stidimo kao venerične bolesti.

(Ne treba da Vas podsećam na poznate reči S. Miloševića “mi ne znamo da radimo,ali znamo da se bijemo”.

Mi jedini imamo opevane nostalgije za ratom:  Nije mala, nije mala triput ratovala, i  opet će,  i opet će ako Bog da sreće…

Donošenje novog ustava Srbije bilo je pravo vreme za demitologiju vojske i demistifikaciju njenih tajnih službi/servisa.

Kakav će biti oblik teritorijalno-političke organizacije države, a posebno kakav će biti položaj Vojvodine?

Da li će ustav predvideti mehanizme usaglašavanja sa pravnim, političkim i ekonomskim sistemom Evropske unije?

Itd.

Zašto nacionalistički intoniran ustav?

Zbog toga, što u svom institucionalnom korpusu Ustav Srbije ima u vidu samo nacionalnu državu sa nizom monističkih nacionalnih atributa:

–          što prepoznaje/detektuje samo jednu/većinsku naciju,

–          što priznaje samo jedno pismo,

–          samo jedan jezik;

–          samo jednu crkvu,

–          samo jednu pokrajinu, itd.,

–          uprkos, uprkos multi etničkom/verskom/kulturnom/lingvističkom ambijentu Srbije u kojem je pravno lociran!

 

Pokazalo se da je propuštanje “ključnog trenutka” za donošenje novog Ustava fatalno za Srbiju, da to, zapravo, predstavlja trajno ”ograničavajući faktor”?

 

U kom smislu?

Zašto?

Prvo,  zbog toga, što je udaljavanje od 5. oktobra 2000. i (trajno) uklanjanje nekih političkih lidera kao nosilaca reformskih ideja omogućilo zadržavanje državno-pravnog provizorijuma opterećenog višestrukim nasleđem prošlosti.

Drugo, matrica centralističkog organizovanja države Ustava iz 1990.  nije dokrajčena. Naprotiv, ona je preneta iz ranijeg režima, ojačana novim autoritarnim impulsima i u dobroj meri totalitarizovana, tj. dovedena je do krajnjih konsekvenci u Ustavu iz 2006.

Treće, Ustav iz 2006. nastavio je strategiju odbrane pravno-političkog okvira koji legitimiše ličnu/autoritarnu vlast i njenu praksu dobro poznatu i prepoznatljivu u Miloševićevom ustavu.

Četvrto, sadašnji Ustav Srbije odlikuje se ksenofobijom na sistemskom nivou koja je instalirana još u Miloševićevom ustavu. Mi se najbolje osećamo kad nas svi napuštaju!

Peto, taj Ustav je negacija vladavine prava (Rule of law) i otvoreno je praktikovanje vladavine pomoću prava (Rule by Law);

 

Na osnovu svega toga, u intervjuu “Danasu” 21. i 22. oktobra, nedelju dana pre referenduma, rekao sam da je Ustav Srbije iz 2006. zapravo “radikalski redizajniran Miloševićev ustav iz 1990. godine”.

I pri toj konstataciji ostajem!

 

Srbija je ušla u ustavnu istoriju po tome što je ISTI USTAV donosila dva puta: prvi put 1990. a drugi put 2006. godine.

 

Prvi put to je bilo Miloševićevim “populističkim trudovima” a drugi put “Koštuničinim radikalskim rezom”.

Prvi put su ustav pisali jugomrsci, a drugi put rodoljupci (N. Dimitrijević).

Prvi put je ustav Srbije razbijao Jugoslaviju, ovog puta Koštuničin Ustav može dokrajčiti i samu Srbiju.

 

 

KOJE SU OPŠTE PREPOZNATLJIVE
KARAKTERISTIKE USTAVA SRBIJE????

 

§ I.

Ustav Srbije startovao je iz klasičnog, mitološkog diskursa o državi i državnom suverenitetu!

Naglašeno “rodoljubivo” intonirana Preambula novog Ustava zaklinje se da je Kosovo bilo i da će zauvek ostati “sastavni deo teritorije Srbije”. (Na taj način Ustav Srbije se opasno približava doktrini “Blut und Boden” kasnog XIX veka koja je docnije predstavljala centralno uporište nacionalsocijalističke ideologije).

 

Nadalje, Preambula nedvosmisleno ističe “obavezu svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu”.

 

Stvari su otišle toliko daleko da je u Predlog za izmenu i dopunu zakona o Vladi, uneta zakletva koju moraju položiti članovi Vlade.

Tekst zakletve u čl. 4. glasi ovako:

 

“Zaklinjem se na odanost Republici Srbiji i svojom čašću obavezujem da ću poštovati Ustav i zakon, da ću dužnost člana Vlade vršiti savesno, odgovorno i predano i biti posvećen očuvanju Kosova i Metohije unutar Republike Srbije.”

 

Sve to predstavlja opasan unutrašnji pravni i međunarodni presedan. Takvom formulacijom ustavna preambula je postala javna objava da Srbija ulazi u ustavni, državni, politički, pravoslavni “džihad” za Kosovo. Danas za Kosovo, ali sutra, po toj logici i za teritorije koje su nam oteli Mađari, Rumuni, Bosanci, za granice do Karlobaga-Virovitice-Ogulina, za ono što su nam otkinuli Makedonci, za ono što su nam drpila dojučerašnja braća Crnogorci i ko sve ne. Umesto da dobijemo ono što se zove “ustavni patriotizam” nama se dogodio ostrašćen “ustavni  nacionalizam”, klonirani ustavni rasizam u nekoj fundamentalističkoj balkanskoj/srpskoj varijanti.

(Posledica toga je ta da je Novi Sad juče ili pre neki dan dobio fašizam pred svojim vratima!!!)

 

Šta je ustavna preambula?

Preambula (n.l. prembulum-uvod, predgovor, uvertira) je neka vrsta ustavnog prologa, ona treba da “otkrije” osnovni motiv i sve druge “ubedljive” civilizacijske razloge upuštanja u složen politički i pravni posao da se donese ustav jedne zemlje.

Postojeća preambula Ustava Srbije okreće se kosovskom mitu, mitu o državnoj suverenosti i mitu o očuvanju teritorijalnog integriteta.

 

U odbranu tog mita izrečene su svakakve gluposti i neistine.

Citiram jednu fusnotu g.-din Desimir Tošić iz “Peščanika”:

Naš predsednik Vlade u referendumskoj kampanji izrekao je o Kosovu jednu potpunu neistinu i jednu divnu besmislicu!

“Rekao je potpunu laž da je Kosovo uvek bilo sa Srbima i da su Srbi uvek bili na Kosovu (što je netačno i za srednji i za novi vek). I izrekao je jednu divnu besmislicu da smo svi rođeni sa Kosovom u glavi i kad dođe vreme umiranja u nama će opet biti Kosovo”.

 

Takva ustavna preambula, sa svojim mitskim i arhajskim kategorijama, suštinski je veoma daleko od preambule ustava koji je radio Forum iuris. U ovom projektu ustava preambula kaže da su građani i građanke  Srbije odlučni:

–          da organizuju društveni i politički život na način koji će garantovati ljudsko dostojanstvo, slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, demokratiju i socijalnu pravdu;

–          da uspostave mir i ravnopravne odnosa sa susednim državama i narodima koji u njima žive;

–          da budu prihvaćeni kao ravnopravni članovi međunarodne zajednice;

–          da spreče svaku buduću akciju koja bi bila usmerena na protivustavnu uzurpaciju javne vlasti ili monopolsku koncentraciju vlasti u rukama jedne partije ili u ime jedne ideologije;

 

§ II.

Naredni iskorak u netoleranciju i iskljućivost učinjen je odmah potom u Načelim Ustava (u čl. 1.).

Tu je, naime, ustavopisac “otklonio svaku sumnju” u pogledu karaktera države i naroda kome ta država pripada. “Republika Srbija je država srpskog naroda…”

 

Ovo načelo Ustava konstituiše “zavičajnu” državu i priznaje “zavičajni” narod kao narod prvog reda i “one druge” kao pridodati narod ili narod drugog reda. “Srpski narod” je taj zavičajni narod, a građani su narod bez zavičaja, građani su “oni drugi”, “ostali”, “izlišni i ničiji”, zapravo – nepotrebni!

 

Takve odredbe nemaju moderni evropski ustavi, ni oni u unitarnim, ni oni u federalnim, ni oni u jednonacionalnim ni oni u multinacionalnim državama. Takve odredbe se ne mogu naći u Ustavu Danske (čak ni Hamletovo vreme kada je bilo “nešto trulo u državi Danskoj”), niti u Ustavu Slovenije, ni u Ustavu Belgije, takođe ni Italije, ni u Ustavu Rusije  (na koju se u poslednje vreme tako često pozivamo) koji svoju Preambulu započinje sledećom odom o međunacionalnoj toleranciji: “Mi, višenacionalni narod Ruske Federacije, povezani zajedničkom sudbinom na svojoj zemlji, potvrđujući prava i slobode čoveka, građanski mir i slogu…donosimo Ustav Rusije”

 

Majorizacijom jednog naroda – srpskog u odnosu prema svim drugim narodima koji žive u Srbiji, a svaki od tih naroda je stariji od ove srpske države, povređen je univerzalni princip ravnopravnosti naroda, samoopredeljenja naroda i čvrstina demokratske osnove države.

 

Ustav naprosto “stavlja na znanje” da građani više ne stanuju ovde, građanima nije mesto u “zemlji jednonacionanih čuda”, oni su subjekti drugog reda,  oni spadaju u kategoriju “politički prekobrojnih”.

Ustav je narod očistio od atributa građanstva, populus je poništio cives.

 

§ III.

Bez razboritog, realističkog i u izvesnom smislu futurističkog gledanja na pitanje autonomije i teritorijalne organizacije, novi ustav i aktuelne srpske vlasti upadaju a nerešive aporije, koje vode pre ili kasnije, brže ili sporije u tešku ustavnu krizu.

 

Novi Ustav Srbije instalira tri oblika autonomije i na taj način stvara opasne ustavne nejasnoće.

Koja tri oblika autonomije?

To je, prvo, nesuštinska autonomija; drugo, suštinska autonomija; treće, nadsuštinska autonomija (“od autonomije do nezavisnosti”).

Nesuštinska autonomija (ili ograničena, restriktivna, adolescentna, “autonomija pod starateljstvom” T. Korhec) predviđena je za Vojvodinu a tu autonomiju Vojvodina niti želi niti zaslužuje.

Suštinska autonomija namenjena je za Kosovo ali Kosovo takvu autonomiju ne prihvata.

Nadsuštinska autonomija (ili: “buduća nezavisnost”) je stvarno stanje Kosova za koju srpske vlasti neće ni da čuju.

ÞPitam: po kojoj logici Kosovu više autonomije, a Vojvodini manje autonomije?

Jel zato što svet pripada onima koji se bune a ne onima koji ćute i rade? (B. Šo).

ÞPitam: po kojoj logici Srbija određuje “kapu autonomije” Vojvodini kad je svoju državnu samostalnost stekla ne svojim već crnogorskim referendumom!?

ÞPitam  sledeće: ako je prestanakom važenja Ustavne povelje Srbija postala sukcesor zašto po istom aktu/osnovu to pravo nije pripalo i pokrajinama (koje stoje u preambuli Povelje)?

Da možda to nije bio razlog tolikoj žurbi u domošenju Ustava Srbije?

ÞPitam: koji to prirodno pravni/ili pozitivno pravni osnov daje Srbiji “paternalističko pravo” prema Vojvodini, da Srbija “ima”, tj. da Srbija “poseduje” AP Vojvodinu?

Da li to znači da kada Srbija “ima” AP Vojvodinu, može i da je “nema”,  tj. da kada Srbija ima pravo da osniva pokrajine može i da ukine AP Vojvodinu?

Odredbe o teritorijalnom uređenju u suštini su kaznene odredbe novog Ustava za AP Vojvodine.

Autonomija Vojvodine Miloševićevim Ustavom bila je, što reče jedan akademik tada, “ošišana na nulu”. Ovaj Ustav je u tome mnogo radikalniji.

Istorijska prošlost Vojvodine i njen sadašnji autonomni status brisan je iz memorije sadašnjeg Ustava Srbije!

 

Vojvodina prema novom Ustavu Srbije

Þ nema zakonodavnu,

Þnema administrativno-upravnu,

Þnema sudsku

Þnema kulturnu

Þnema političku

Þnema ekonomsku autonomiju

Vojvodina nema ništa!

(Čl. 184 Ustava RS je čisto podsmevanje Vojvođanima i tzv. “finansijskoj” autonomiji pkrajine!

Da je Srbija ozbiljno razmišljala o tome morala je kao primer uzeti čl. 106 Ustava/Osnovnog zakona SRN).

 

Umesto da sadašnje donošenje ustava beogradskim, centralističkim, radikalskim vlastima posluži kao “pogodna” prilika da pružanjem suštinske autonomije Vojvodini

naprimer: “više od autonomije a manje od otcepljenja”,

Srbija je nastavkom nerealne politike teritorijalne organizacije vlasti za kratko vreme ostala bez jedne,

a kako stvari stoje, može ostati i bez svoje druge pokrajine!

 

Naime, braneći se od tzv. državnosti pokrajine ukidanjem autonomije, besprizornim gaženjem po stečenim pravima autonomije Vojvodine i primitivnim podsmevanjem savremenim procesima regionalizacije i evropeizacije, ova vlast i desna srpska opozicija prisiljavaju autonomiju na državnost.

 

I pre ili kasnije, Vojvodina će “učinkom” takve politike postati DRŽAVA!

 

USTAV SRBIJE GODINU DANA KASNIJE?

 

Pokazalo se da je to:

 “OGOLJENI” MAKIJAVELISTIČKI TRAKTAT O VLASTI – KAKO VLAST DRŽATI I NE DATI!

 

Nadalje, pokazalo se:

DA NI JEDAN PROBLEM ZBOG KOJEG JE USTAV DONOŠEN -NIJE REŠEN!

(Ljudska i manjinska prava, zaštita manjinskih prava, horizontalna organizacija vlasti, teritorijalna organizacija vlasti, ustavni sud, socijalna pravda, promena ustava, Evropske integracije, “Haško” pitanje, hipertrofija ekstremnih ideologija, itd. sve su to i dalje “otvorena ustavna pitanja”.) Pitam Koštunicu: Koba zašto Ti je to trebalo?

 

Iz postojećeg ustava proistekao je svojevrstan “ustavni paradoks”:

USTAVNI ZAKON O SPROVOĐENJU USTAVA POSTAO JE AKT IZNAD SAMOG USTAVA!

(Ustav je pravno nefunkcionalan/beživotan akt, to je akt drugorazrednog značaja! Svoju životnost Ustav crpi iz Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava! On je praktično suspendovan nižim pravnim aktom od sebe!)

 

Nadalje, pokazalo se, mimo svih pravnih rezona i pravne logike:

OD SAMOG DONOŠENJA, VRHOVNI TUMAČ USTAVA JE VLADA SRBIJE – BOLJE REĆI PREDSEDNIK VLADE!

(Ustavnom hermeneutikom čak ni u Miloševićevo vreme nisu se bavili izvršni organi vlasti.)

 

Najzad,

USTAV SRBIJE JE EHO PROŠLOSTI, POLITIČKOG AUTIZMA I POLITIČKE UOBRAZILJE!

 

Realnost od koje se tako uporno beži kaže da je Srbija danas jedna mala, zapuštena, nesrećna, i ne bez vlastitih zasluga, poražena, ponižena i podeljena zemlja.

Srbija je zemlja koja u svom mazohističkom trčanju unazad i udaljavanju od civilizacije još ne poseduje vrednosni sistem, u kojoj ne postoje izgrađene institucije, pravila ponašanja ─ o poštovanju zakona i demokratskim procedurama da i ne govorimo.

 

U Srbiji se ne znaju sadašnji državni prioriteti (ja nisam znao da je to: Kuba), ne znaju se bitni principi vladajuće politike i ne zna se ima li sutrašnjica prioritet u odnosu na prošlost.

(Mi) U Srbiji još nagađamo:

jesu li bitniji ljudi ili teritorije, država ili društvo, politika ili ekonomija, nacija ili građanin?! 

 

U mesecima koji su pred nama, Vojvodina može da promoviše drugačiji sistem vrednosti i novu viziju političke realnosti svoje i u Srbiji. Neophodna je mentalna revolucija, koja će se baviti političkom edukacijom i emancipacijom ovog nesrećnog društva koje je još uvek opterećeno mitomanskim samoobmanama (u koje uzgred, više ne veruju čak ni oni koji ih izgovaraju).

Umesto lamentiranja nad vlastitom sudbinom, ohrabrivanja i gojenja nacionalnih frustracija, neophodno je u Vojvodini afirmisati novu svest o prednostima uređenog građanskog društva.

Građani imaju direktan interes za mir kako bi poboljšali svoje blagostanje i budućnost (Pol Šefer).

Umesto nacionalnog egoizma – na dnevnom redu mora da bude ekonomski altruizam!

Normalnost mora da pobedi iracionalnost, a praktični (životni) interesi svaku (nacionalističku) demagogiju.

Evropska unija je jedini prostor u kome bi ekonomske veze,

stabilne institucije i

pravno uređeno društvo

omogućilo punu afirmaciju komparativnih prednosti Vojvodine!

Možda je ovo pravi trenutak da Vojvodina ozbiljno testira svoje građanske potencijale/kapacitete i svoju građansku kulturu i na taj način (zbog sadašnjih i budućih generacija) dođe do povoljnijeg teritorijalnog statusa od onog koji sada ima?!?!

 

Ili da prihvati istinu da je ovo maksimum onoga što joj Srbija daje !