Vojvodina u Srbiji, ne pod Srbijom - Živan Berisavljević

Novi Sad –  – Četvrta   Vojvođanska konvencija je Akcionoj grupi Skupštine Srbije podnela svoje   predloge za izmenu Ustava Srbije. Poznato je da su članice Konvencije   smatrale da je važeći Ustav "kao koštuničinsko-tadićevsko-nikolićevska   (pardon – i dačićevska) "mitrovdanska replika" neoprostivo   centralističkog i antivojvođanskog miloševićevskog ustava, jedan od   postojanih i primarnih […]
Živan Berisavljević

Novi Sad –  – Četvrta   Vojvođanska konvencija je Akcionoj grupi Skupštine Srbije podnela svoje   predloge za izmenu Ustava Srbije. Poznato je da su članice Konvencije   smatrale da je važeći Ustav "kao koštuničinsko-tadićevsko-nikolićevska   (pardon – i dačićevska) "mitrovdanska replika" neoprostivo   centralističkog i antivojvođanskog miloševićevskog ustava, jedan od   postojanih i primarnih generatora sveopšte i duboke krize u kojoj se već   godinama nalazi Srbija kao društvo svekolikih poraza i kao nedovršena   država".

[nr]

Šta sadrže ti predlozi, razgovaramo sa Živanom Berisavljevićem,   predsednikom IV Vojvođanske konvencije i članom Saveta Vojvođanskog   kluba.
 
Da li ste ostali na stanovištu da je neophodna federalizacija Srbije ili ste ublažili svoje stavove?

[nr]

– Nakon konsultacija sa časnicima koordinacionih tela Četvrte   Vojvođanske konvencije, pravovremeno sam, u svojstvu predsednika   Političkog veća Konvencije, dostavio Akcionom odboru dva dokumenta koja   je naša poslednja konvencija pre tri godine usvojila aklamacijom:   svečanu Izjavu "Nova vojvođanska ustavna inicijativa" i bazičnu   "Deklaraciju o osnovama demokratskog ujedinjenja Vojvodine i Srbije u   Saveznu Republiku Srbiju". Podsetiću vas da je i IV Vojvođanska   konvencija, koju kao i prethodne tri tvore nekoliko političkih   parlamentarnih i vanparlamentarnih stranaka, desetak NVO i preko dve   stotine uglednih predstavnika svih naroda i regija Vojvodine, kao i   uglednici sa područja nauke, kulture, obrazovanja, privrede, sporta,   medija i drugih, u javnosti Srbije dočekana na nož i skoro unisono   satanizovana od tradicionalno unitarističkih i   velikodržavno-centralističkih srbijanskih političkih elita, kao i onih   vojvođanskih političkih partija koje decenijama nadmoćno dominiraju na   našoj političkoj sceni. Apodiktički i paušalno osuđujući već samo   okupljanje konvencije, do sada nijedna parlamentarna politička stranka   ili merodavna državna institucija nije razmotrila ta dokumenta, niti se   ikada ozbiljno zapitala šta to i zašto zapravo snage izvorno vojvođanske   orijentacije već decenijama uporno i dosledno predlažu i traže.

[nr]

Upravo stoga nas obavezuje poziv aktuelnog saziva Skupštine Srbije da   prezentiramo svoju platformu njenom Akcionom odboru za političke i   ustavne reforme. Neovisno od silne skepse koja u Vojvodini i javnosti   koju mi predstavljamo izaziva sama ta naprasna "reformatorska"   inicijativa naprednjaka. Bez obzira i na još veću nevericu u iskrenost   namera nazadnjačke koalicije koja danas upravlja Srbijom da zaista   sprovede, našem društvu već decenijama nasušno potrebne, korenite   ustavne i temeljite društvene reforme. Potrebne zato što mi smatramo da   je važeći Ustav, kao koštuničinsko-tadićevsko-nikolićevska (pardon – i   dačićevska) "mitrovdanska replika" neoprostivo centralističkog i   antivojvođanskog miloševićevskog ustava, jedan od postojanih i primarnih   generatora sveopšte i duboke krize u kojoj se već godinama nalazi   Srbija kao društvo svekolikih poraza i kao nedovršena država.

[nr]

Što se drugog dela vašeg pitanja tiče, odnosno – zahteva za   federalizaciju države Srbije, Političko veće IV Vojvođanske konvencije,   kao koordinaciono telo, nema mandat da menja sadržinu dokumenata   Konvencije, nego isključivo da radi na oživotvorenju njihovih suštinskih   stavova. Pri tome, i zbog intonacije tog dela vašeg pitanja, moram   veoma snažno da naglasim da suštinski zahtev platforme Konvencije nije   federalizacija Srbije – kako to Konvenciji zlurado pripisuju njeni   unitarističko-centralistički protivnici. Tako to, nažalost, posebno u   novije vreme, uprošćeno tumače i neki njeni "radikalni branioci". Duboko   demokratska suština osnovnih zalaganja Konvencije pre svega jeste   postizanje istorijskog dogovora o trajnim osnovama ustavnog ustrojstva   one države u koju se – posle raspada druge Jugoslavije, državnog   osamostaljivanja Crne Gore i samovlasnog otcepljenja Kosova – voljom   svojih građana ujedinjuju Republika Srbija sa svojim istorijskim pravom   na međunarodno priznatu državnost i Autonomna Pokrajina Vojvodina sa   svojim neporecivim pravom na politički subjektivitet, na punu ustavnu   autonomiju i ravnopravno učešće u funkcionisanju zajedničke i složene   Republike Srbije kao moderne sekularne evropske države.

[nr]

Stvar je, dakle, toga istorijskog dogovora, da imajući u vidu naša   zalaganja u pomenutim dokumentima, utvrdi koji su to najprikladniji   ustavnopravni oblici u kojima geopolitička Srbija, odnosno   mnogodecenijska Autonomna Pokrajina Vojvodina, kao dva samosvojna i vrlo   različita ustavnopravna entiteta treba da uđu, da skladno trajno žive i   optimalno se razvijaju kao na osobeni način ravnopravni delovi složene   zajedničke države.

[nr]

Vojvođanska politička scena je već dugo vremena   opterećena pitanjem održavanja prevremenih izbora za Skupštinu   Vojvodine. Ima dosta nagađanja o mogućim izbornim i postizbornim   koalicijama. Kako vidite Vojvodinu uoči ovih izbora? A kako nakon njih?

[nr]

– Prvo, nije vojvođanska scena po sebi, kako kažete,   "opterećena pitanjem održavanja prevremenih izbora", nego joj prevremene   izbore antiustavno koliko i uporno i politički bezobzirno, ne prezajući   ni od oprobanih metoda miloševićevske populističke "jogurt-revolucije",   pokušava od 2012. godine da nametne vladajuća politička koalicija na   čelu sa nezajažljivo vlastohlepnim naprednjacima. Ti su pritisci u   funkciji one dobro razrađene i na delu svakodnevno favorizovane   naprednjačke politike novog nasrtaja na evropsko biće i osobeni   civilizacijski regionalni identitet Vojvodine sa ciljem konačnog   zatiranja njenog političkog subjektiviteta. U ime te politike je već   prve godine naprednjačke vlasti, opakom zloupotrebom Ustavnog suda,   Skupština Vojvodine naterana da nametnutim novim   "vučićevsko-dačićevskim" Statutom APV, prividno sama sebi, oduzme i ono   malo fasadne autonomije, koje joj je omogućavao inače izrazito   antivojvođanski aktuelni ustav. U funkciji te strategije je i brutalna   politika prisilnog instaliranja naprednjačke vlasti nad nizom   vojvođanskih gradova i opština, rasprodaja vojvođanske zemlje i   najnovije otimačine ono malo preostalih vojvođanskih ekonomskih resursa,   nasrtaj na Vojvođansku akademiju nauka i njeno srozavanje na status   pukog udruženja građana i drugo.

[nr]

Zapravo, treba snažno istaći da se nazadnjačka radikalska politička duša   srpskih naprednjaka, uprkos svih njihovih "jevropejskih"   premundrivanja, perfidnih (kvazi)metamorfoza i jevropolikih maski, i   prividnih ili stvarnih a iznuđenih "kopernikanskih obrta", najpotpunije   ispoljava pre svega na njihovom praktičnom i programskom odnosu prema   autonomiji Vojvodine i vojvođanskom pitanju. Stoga se snage okupljene   oko Konvencije – iako ona nije izborna nego strateška politička   koalicija – energično suprotstavljaju bilo kakvim prevremenim izborima u   Vojvodini, uprkos teškim zamerkama strankama koje već dugo tvore većinu   u sadašnjoj Skupštini APV. Pre svega zbog njihove neoprostive   decenijske prilagodljivosti nalozima antivojvođanske centralne i   turbocentralističke vlasti, zbog neoprostivog oportunizma i nejedinstva   kad je reč o delotvornijoj borbi za dostojanstveniji ustavni položaj   Vojvodine, kao i zbog dugogodišnje sitnostrančarske trgovine dugoročnim   interesima građana i naroda Vojvodine.

[nr]

Drugo, kako će se pojedine političke stranke vojvođanske provenijencije   organizovati u pripremi za relativno skore regularne pokrajinske izbore i   s kim će se i kako izborno povezivati, one će same odlučivati. A od   biračkog tela Vojvodine čiju volju izražava Konvencija biće podržane u   onoj meri u kojoj svojim izbornim programima i svojim praktičnim   zalaganjima i potezima budu bliži opredeljenjima sadržanim u dokumentima   Konvencije. Upadljivo brzo narastanje broja odbora Vojvođanske partije,   koja je stavove Konvencije doslovce prihvatila kao vlastiti politički   program i jačanje javne podrške stavovima i inicijativama Vojvođanskog   kluba, u čija su dokumenta unesena osnovna zalaganja IV Vojvođanske   konvencije, ohrabruju naša uverenja da će i sve druge partije koje   deluju u Vojvodini morati da imaju na umu naše ciljeve kad budu   formulisale svoje izborne programe za Vojvodinu. Uostalom, to na svoj   način potvrđuju i snažna aktuelna previranja i potencijalni raskoli u   nekim od tih partija, koja se u velikoj meri tiču odnosa njihovih   čelnika prema vojvođanskom pitanju.

[nr]

Četvrta Vojvođanska konvencija nije politička stranka,   ali, zajedno sa Vojvođanskim klubom, predstavlja nezaobilazan politički   faktor u Vojvodini. Vojvođanski klub i Vojvođanska partija su u nekoliko   navrata govorili o potrebi internacionalizacije takozvanog   "vojvođanskog pitanja". Kakav je vaš stav o tome?

[nr]

– Četvrta Vojvođanska konvencija usvojila je dokumenta koji   razgovetnije i argumentovanije od bilo kog političkog subjekta u   Pokrajini daju celovite, strateški promišljene, dugoročno relevantne i   principijelno utemeljene odgovore na sudbinsko pitanje za sve   siromašnije građane Vojvodine: kakva, odnosno, kako ustavno ustrojena   Vojvodina i u kakvoj, odnosno – kako ustavno ustrojenoj državi Srbiji   treba da budu, da bi ta država mogla da na trajnim osnovama i bez   permanentnih, skoro stogodišnjih frikcija, brutalnih političkih   sukobljavanja i opasnih napetosti, uspešno opstojava i da se ona u   celini, kao i svaki njen entitet optimalno razvijaju. Uz nesumnjivi   politički kredibilitet i moralni dignitet političkih organizacija i   istaknutih pojedinaca koji su te odgovore osmislili i za njih se   dosledno i nepotkupljivo borbeno javno zalažu, jasnoća te platforme je   ono što Konvenciju čini nezaobilaznim strateškim političkim činiocem u   sve više egzistencijalno ugroženoj i politički smišljeno   fragmentizovanoj Vojvodini.

[nr]

Konvencija je zapravo vojvođanski zametak onog ustavotvornog društvenog   pokreta, kakav treba što pre, kao ključni subjekt istinski demokratskih i   korenitih ustavnih reformi, stvarati i jačati na teritoriji cele   Republike Srbije. Pokreta čiji će cilj biti da mobiliše politički već   dugo nekonsolidovano srpsko društvo i građanina-pojedinca, sada srozanog   na pokornog podanika korumpirane vlasti, da oni utemelje ustavne osnove   države koja treba njima da služi, a ne oni njoj. Rečju, nacionalna   elita i vladajuća politička klasa u Srbiji moraju napraviti istinski, a   ne fingirani kopernikanski obrt ako žele da konsoliduju srpsko društvo   kao moderno demokratsko društvo, a državu Srbiju kao prosperitetnu i   istinski demokratsku modernu evropsku državu.

[nr]

Kad je o ustavnom statusu Vojvodine reč, ta elita i ta klasa moraju   konačno razumeti da onaj najautentičniji deo evropskog bića Vojvodine,   koji se iskazao na IV Vojvođanskoj konvenciji, želi da Vojvodina trajno   bude u državi Srbiji, ali odbija da i dalje ostane pod državom Srbijom,   kao njen postjogurtaški ratni plen, njena politički obezličena severna   pokrajina i njena ekonomski sve devastiranija kolonija. Mi, dakle,   najiskrenije želimo, ako namere sadašnjih pokretača demokratskih   društvenih i ustavnih reformi nisu demagoški fingirane i sitničavo   kalkulantske, da najzad i vojvođansko pitanje, kao najkrupnije nerešeno   ustavno i demokratsko unutrašnje pitanje države Srbije, razrešimo   istorijskim demokratskim dogovorom kakav predlažemo. Dakle, bez njegove   internacionalizacije, kao eminentno unutrašnje pitanje.

[nr]

Ako se, pak, takav pristup, i takav dogovor u Srbiji ne prihvata,   Vojvodina je osuđena na dugoročnu i upornu borbu za svoje trajne   interese svim sredstvima političke demokratske borbe, što, naravno,   podrazumeva i njenu optimalnu internacionalizaciju, što neminovno   podrazumeva i nove svevojvođanske ustavotvorne sabore i akcije građanske   neposlušnosti do poziva na bojkot ustavnog referenduma ukoliko nosioci   ustavnih i političkih reformi pokušaju da ustavne promene svedu na   kozmetičke intervencije u postojeći ustav u funkciji jačanja njegovog   centralističkog karaktera i svoje partiokratske vlasti nad društvom.

[nr]

Šta mislite o današnjoj levici u svetu, posebno u Srbiji?

[nr]

– Priča o levici u Evropi i svetu zahtevala bi poseban   razgovor. Što se srpskog društva tiče, još sam sredinom devedesetih, ako   ne i ranije, javno ukazivao na to da politička scena u Srbiji   neodoljivo liči na tromu ptičurinu koja bi da poleti (i to do "nebesnih   visina"), a ima samo jedno, enormno hiperrazvijeno desno krilo. Ne   zaboravite na paradoksalnu istinu da su upravo u Srbiji ne samo   antisocijalističku, nego i duboko nazadnjačku antimodernizacijsku   kontrarevoluciju izvele snage koje je iznedrila nekadašnja partija   revolucionarne komunističke levice. Nažalost, i predvodila, naravno, u   fazi kad je postala nacionalistički totalno degenerisana: obistinilo se   ono na šta me je još u vreme Titove bolesti upozoravao dalekovidi Bil   Dikin – crveni su četnici u Srbiji doveli na vlast regenerisane, ali i   izvorne četnikolike snage. Sve, dakle, dok čovek i radnik – Srbin ne   počne ponovo da građanuje kao čovek i radnik, i ne artikuliše politički i   organizaciono svoj otpor manipulacijama njime od strane svoje   razgoropađene i dominante nacionske političke i intelektualne elite,   Srbija će ostati plemensko i nazadnjačko društvo na slepom koloseku   modernernizacijskih procesa i parohijalnoj periferiji Evrope.

[nr]

Slutim da istinski delotvornu levicu u takvoj Srbiji može da rodi samo   proces pobune protiv takvog stanja stvari… A lično nisam u stanju da   procenim koliko smo svetlosnih godina daleko od momentuma u kome će to   početi da se događa.

[nr]

Istorijsko prokletstvo

[nr]

Pošto ste nekoliko godina bili pomoćnik saveznog sekretara za   inostrane poslove nekadašnje SFRJ, a potom više od četiri godine i   poslednji Titov ambasador u Velikoj Britaniji, kako ocenjujete pismo   predsednika Nikolića kraljici Elizabeti Drugoj?

[nr]

– Najradije bih, poput lucidnog Marka Ristića, kad su ga ranih   šezdesetih pitali šta misli o jednoj antologiji novijeg srpskog   pesništva, odgovorio nizom od bar stotinak negativnih kvalifikativa, ne   obrazlažući ih, jer sam siguran da je za nešto toliko pogrešno svaki   parcijalni negativni sud primeren i sam po sebi uverljiv. Počeo bih,   verovatno, taj niz sa "neoprostivo ignorantsko", ili "samoubilački   štetočinsko", ili "neispravljivo kontraproduktivno", a završio bih ga,   možda, sa "prostački sramotno" ili "barbarogenijski agresivno", ili…   Ali ne zaslužuje mog napora taj skandalozni zvaničnik i njegovo, blago   rečeno, skandalozno pismo britanskoj kraljici. Na vaše pitanje   odgovoriću svojim pitanjem: koje je to istorijsko prokletstvo osudilo   zemlju i narod kome pripadam da ga i takvi jarani mogu "predvoditi", pa   čak i međunarodno"predstavljati"? Može li, i do koje mere, naš javno   ispoljeni lični i kolektivni stid zbog njihovih nepočini, koje već par   decenija skoro svakodnevno čine "u naše ime", bar malo da nas odbrani od   osećaja istorijski teško ispravljive sramote što je to u nas tako?

[nr]

Autor: Gordana Draganić Nonin
Datum: 20.07.2015.
Izvor: Danas